I kept in contact with him; the last time we spoke was about six months ago when he was very ill. I sent flowers when I heard that he had died and wrote,'I'm sorry. There are tears in my eyes'». Izvješćivanje o kriminalnom ponašanju i nasilju za novinare je područje koje skriva po­sebne dileme u vezi s objavljivanjem. Što se tiče aspekta izazivanja straha zbog izvješ­ćivanja o kriminalu, postoje određeni istraživački rezultati koji u praksi mogu pomoći no­vinarima jer daju određene polazne smjernice za odgovorno etičko ponašanje. U istra­živanju o posljedicama vijesti o zločinima Linda Heath(1984) pošla je od sljedeće tri hipo­teze: 1. Informacija : Što se navodi manje informacija o motivima počinitelja odnosno o vezi između počinitelja i žrtve, to će biti veći strah recipijenata jer nisu moguće mjere zaštite protiv potpuno nasumično izvedenih zločina. 2. Povreda norme : Što se više izvještava o bizarnim, senzacionalističkim zločinima u kojima je prekršeno više normi(npr. žena nije samo ubijena nego je i raskomadana i zamrznuta; čedomorstvo itd) to će biti veći strah recipijenata. 3. Lokalna veza : Čimbenici koji izazivaju strah od događaja u blizini(npr. besmisleni neobjašnjivi zločini), smanjuju strah ako su se događaji zbili negdje daleko. U ne­gativnim situacijama ljudi se uspoređuju s ljudima kojima je još gore i tako smanjuju svoj strah. Teze su provjerene u laboratorijskom eksperimentu i u istraživanju koje je obuhvatilo 335 slučajno odabranih čitatelja 36 dnevnih novina. Što su novine više pisale o zločinima u drugim gradovima ili državama u kojima su više ili manje sumanuti zločinci nasumično birali žrtve svojih zločina, to su se čitatelji osjećali sigurnijima u vlastitu okruženju. Ako se zbivaju negdje daleko, zločini ne uznemiruju. U lokalnom području stvar je obrnuta: strah izazivaju nasumični zločini protiv kojih se ne može zaštititi. Ako se međutim u izvješćima navela vrsta odnosa između žrtve i počinitelja, odnosno ako bi se naveli mogući motivi zločina(npr. žrtva zločina karakterizirana kao svodnik), onda je izazvani strah bio znatno manji. Jedno britansko ispitivanje o televizijskom izvješćivanju o nasilju također je usta­novilo da nasilje više uznemiruje kad je geografski, vremenski i socijalno«bliže» (Hargrave 1993). U središtu rasprava o informiranju o kriminalu stalno nailazimo na opasnost od mogućeg oponašanja . Kako pokazuju mnogi primjeri, taj rizik doista postoji(o tome iscrpno u Kunc­zik i Zipfel 2006). Prognoze ipak nisu moguće pa u takvim slučajevima nije primjereno imputirati jednostavan model uzrok-posljedica koji medijima pripisuje glavnu odgovor­nost. Kad je riječ o mogućem oponašanju zločina, njemačka«Neovisna vladina komisija za sprečavanje i suzbijanje nasilja» zaključila je da prikazi nasilja izravno izazivaju nasilno ponašanje samo malog broja gledatelja te da nasilje prikazano u medijima ne izaziva oponašanje zločina kod ljudi sklonih nasilju. Više se ističe činjenica da recipijenti nasilnih scena uče stavove i ponašanje koji u određenim uvjetima utječu na njih, pri čemu prikaz modela nasilnog ponašanja povećava repertoar agresivnog ponašanja. Prema rezultatima istraživanja o nasilju i medijima(usp. pogl. 5.10) realno izvođenje viđenoga ovisi ipak o cijelom nizu osobnih čimbenika i uvjeta iz okoline. Može se međutim pret­postaviti da nasilje, prikazano pozitivno i uspješno, povećava potencijal identifikacije i opasnost od oponašanja, dok prikazivanje negativnih posljedica(patnja žrtve, kažnja­vanje počinitelja) smanjuje taj rizik. Novinarstvo koje uvažava te spoznaje nije međutim zaštićeno od učinaka imitacije. 123