Novinari su i tu prisiljeni odvagati moguće rizike od objavljivanja u odnosu prema pravu javnosti da bude informirana, a da pri tome nemaju sigurnu podlogu za svoje odluke 150 . Također treba imati na umu da objavljivanje informacija može biti i mogući put za smanjivanje delikata. Tako je 1960. godine došlo do vala crtanja kukastih križeva. Zbog straha od oponašanja neke lokalne novine nisu objavile tu vijest, a druge su o tom izvješ­ćivale bez obzira na moguće posljedice. Usporedba različitih efekata neobjavljivanja in­formacija i njihova objavljivanja pokazala je da je izvješćivanje dovelo do oponašanja. U općinama međutim u kojima se izvješćivalo o crtežima pojavio se i važan popratni efekt: mobiliziralo se javno mišljenje, tj. javnost je negativno ocijenila te postupke. Slično se zbog tih antisemitskih delikata nije dogodilo u općinama koje su te informacije zataškale. Korektna informacija u tom slučaju potaknula je spremnost javnosti da se bavi opas­nostima antisemitizma(Caplovitz/Rogers 1961; a i Rivers 1973, 544). Sličnu ambivalenciju kao u opisanu slučaju pokazuju i izvješća o ksenofobičnim kaz­nenim djelima u Njemačkoj(osobito u Hoyerswerdi, Rostocku, Möllnu i Solingenu 1991 ­1993). Stanovništvo se s jedne strane zacijelo senzibiliziralo i iskazalo protest u«po­vorkama svjetla». Time se međutim nisu smanjila ksenofobična kaznena djela. Vremen­ska usporedba objavljivanja informacija o ksenofobičnim kaznenim djelima i razvoju ksenofobičnih delikata koji su uslijedili, pokazali su da su mediji izazvali efekt zaraze (Brosius/Esser 1995a; 1995b; 1996; usp. poglavlje 5.10). Osobito problematičan bio je način fokusacije na nasilje i štetu, poticanje senzacionalizma, usmjerenost na sam do­gađaj i vrlo malo komentara u medijima, jer je taj način prikazivanja događaja počinite­ljima i suviše često pružao priliku za uspješno samopredstavljanje, pa čak im pružao i određenu zadovoljštinu za ono što su učinili(Brosius/Esser 1995a, 209id). Budući da postoje velike šanse da će mediji pratiti iznenadne, negativne(tj. npr. nasilne) događaje, oni koji su zainteresirani za publicitet pokušavaju kreirati povode kako bi mediji o njima informirali. To osobito vrijedi za skupine koje neku temu žele učiniti javnom, a inače nemaju rutinski pristup medijima. Tako se insceniraju pseudodogađaji koji imaju odjeka u javnosti, koji su adekvatni za objavljivanje u medijima, a njihovi kreatori često koriste nasilna sredstva koja jamče pozornost(npr. Kliment 1995; Gamson 1989; Gam­son/Wolfsfeld 1993; McLeod/Hertog 1999). I Komisija o nasilju obradila je značenje me­dijske pozornosti za genezu nasilja. Upozorila je osobito na politički motivirano nasilje čiji je čest motiv sadašnji ili budući medijski publicitet. Prisutnosti novinara i kamera može biti stimulans inscenacije nasilnog ponašanja. Taj se fenomen naziva « reciprocal effect ». Prema tom efektu, prisutnost medija i svijest sudi­onika o njihovoj prisutnosti utječu na sam događaj jer se sudionici trude da djeluju pri­mjereno mediju i svjesni su da djeluju pred mnoštvom ljudi. Kurt i Gladys Engel Lang (1963) taj su efekt opisali na primjeru informiranja o dolasku generala McArthura 1952. iz Koreje u Chicago. Uspoređivali su perspektivu očevidaca s perspektivom milijuna gle­datelja televizijskog prijenosa. Televizijski gledatelji vidjeli su doček pun oduševljenja koji je gotovo graničio s masovnom histerijom, dok očevici takvo što nisu mogli potvrditi. Novinari su selektivnim snimanjem i komentarima konstruirali medijski događaj iz slikov­150 Pred sličnim etičkim problemom bili su 1995. Washington Post i New York Times kad je osoba koja se pot­pisala kao Unabomber i navodno bila odgovorna za različite terorističke napade, zahtijevala od njih da objave njezin manifest. Kao protuuslugu Unabomber je bio spreman odustati od budućih napada na ljude. Ako se njegovi zahtjevi ne bi ispunili, prijetio je da će i dalje napadati. Nakon konzultacija s predstavnicima sudskih vlasti, novine su se odlučile da objave manifest. To su učinili bez jamstva da će se Unabomber držati obećanja i uz opasnost da će takva odluka izgledati kao nagrada za počinitelja i moguće oponašatelje, a da će se novine i vlasti prikazati kao oni koje se može ucjenjivati. 1 24