nog materijala koji su dobili. Lang i Lang(1963, 557) pišu:«The camera selected shots of the noisy and waving audience, but in this case, the television camera itself created the incident. The cheering, waving and shouting was often largely a response to the aiming of the camera. The crowd was thrilled to be on television, and many attempted to make themselves apparent to acquaintances who might be watching». Nastao je dojam da je javnost jednoznačno na strani generala McArthura, kojeg je opozvao predsjednik Tru­man. U drugim medijima i u političkim raspravama prenosila se navodna javna podrška generalu McArthuru. Televizijska stvarnost potpuno je zasjenila«stvarnost» koju su per­cipirali promatrači na mjestu događaja. Fenomen prema kojemu recipijenti stječu krivu predodžbu o stvarnosti zbog medijskog posredovanja povratno djeluje i na predodžbe pa onda i na nazore i ponašanje recipijenata u zbilji, a naziva se« landslide effect ». U jednoj od vijesti o antivijetnamskim demonstracijama u Londonu(Halloran/Brown/ Chaney 1972) isticao se nasilni tijek demonstracija, koji su novinari i očekivali. Od oko 60.000 demonstranata njih oko 3.000 odvojilo se od službenog puta i krenulo prema veleposlanstvu SAD-a, gdje su se dogodili nasilni incidenti. Gotovo 90 posto vijesti en­gleskih masovnih medija posvetilo se tim incidentima, a sporednom je postala činjenica da se većina demonstranata ponašala miroljubivo. U izvještaju Komisije o nasilju (Schwind i dr. 1990, 86, bilj. 221) piše da se zbog takvih jednostranih izvještaja npr. o nasilnim demonstracijama ili ispadima na nogometnim stadionima, može dogoditi da «miroljubive osobe više ne sudjeluju na takvim manifestacijama jer ti prikazi upravo mame one koji traže senzaciju s nasilnim sukobima». Tada se pojavljuje opasnost da «mediji(…) prizivaju situaciju na koju, zbog opasnosti, žele upozoriti»(Schwind 1990, 101). Takvo« self fulfilling prophecy » može nastati kad mediji opišu počinitelje plaka­tivnim atributima(npr.«radikali»,«izazivači nereda» itd)(Kliment 1995, 280). Komentari u kojima se prikazani sadržaj kritizira, ne mijenjaju osjećaj zadovoljstva aktera koji, nasuprot tome, kritiku osjećaju čak kao uspješnu potvrdu provokacija koje su izazvali, što dodatno osnažuje njihov grupni identitet. Koje opasnosti sadržava takvo stereotipno vrednovanje u ekstremnim slučajevima, zorno pokazuje primjer pokreta Crnih pantera, koji je 1966. osnovala radikalna organizacija crnaca u SAD-u. Mediji su pripadnike pokreta obilježili kao militantnu skupinu jer su njihovi članovi nosili oružje. Grupa nije poduzela ništa protiv te medijske definicije jer je nošenje oružja tom pokretu osiguravalo trajni publicitet. Zbog toga su njihovi članovi bili izloženi očitim represijama vlasti i pri­padnika snaga sigurnosti, što je dovelo do nasilnih protureakcija, i post festum potvrdilo imidž iz medija(Molotch 1979, 82). Novinari mogu slikovnim prikazima nasilnih sukoba dodatno zaoštriti konflikte, što poka­zuje studija Hansa Mathiasa Kepplingera i Thee Giesselmann(1993). Rezultati laborato­rijskih eksperimenata, uz teze teorije učenja, pokazuju da se recipijenti identificiraju s nasilnikom koji je prikazan kao uspješna osoba. Ishodište istraživanja što su ga proveli Kepplinger i Giesselmann bila je međutim teza da će se gledatelji izvještaja o demon­stracijama, na temelju svojih političkih nazora odnosno profesije, identificirati s jednom ili s drugom stranom u konfliktu relativno neovisno o tome koja se strana prikazuje kao agresor odnosno kao žrtva. Ispitanici su gledali filmove o nasilnim sukobima između de­monstranata i policajaca u povodu izgradnje sletne staze Startbahn West u frankfurtskoj zračnoj luci. Ispitanici su s jedne strane bili policajci koji su i sami mogli biti angažirani u demonstracijama, a drugu skupinu činili su muški studenti koji su bili naveli da su već sudjelovali u većim demonstracijama. Kao stimulativni materijal prikazani su filmovi koji su jednom prikazivali demonstrante, a drugi put policajce kako primjenjuju silu, tj. kao agresore. Dio opisa situacije osim toga dodatno je prikazivao nasilje kao izrazito nemo­tivirano odnosno eksplicitno ga je opravdavao kao zaštitu protiv prethodnih napada. 125