Istraživanje je pokazalo da je prikaz suprotnih strana kao nasilnika enormno utjecao na recepciju ispitanika. Pristaše žrtava svoju su referentnu skupinu vrednovali vrlo pozitivno, a suprotnu skupinu vrlo negativno. Slikovni prikaz izrazito ih je polarizirao. Izazvao je idealizaciju vlastitog tabora i stigmatizaciju protivničke strane(agresora). To znači da informiranje može pridonijeti zaoštravanju konflikata. Pokazalo se nadalje da legitimacija nasilja odnosno njegova osuda verbalnim izjavama zapravo ne utječe na reakcije gledatelja. Prema tomu nije ključno ono što se o nasilju kaže nego da li se nasilje prika­zuje slikom, a najvažnije je tko se u izvještaju prikazuje kao žrtva. Ako slikovni materijal prikazuje nasilje, to može izazvati radikalizaciju simpatizera i zaoštriti sukob. Kritički komentari prikazanih snimaka ne osiguravaju uspjeh novinarima koji žele izbjeći negativne posljedice svojeg pisanja. S obzirom na spomenute probleme pri objavljivanju vijesti o demonstracijama i incidentima, Hans Mathias Kepplinger i Stefan Dahlem(1990) plediraju za opću samokontrolu novinara prije svega u vezi s prikazivanjem nasilnih kon­flikata. Oni zahtijevaju izostavljanje opsežnih prikaza nasilja jer se tim prikazima zapravo nagrađuju njihovi počinitelji, a konflikt se definira kao nasilan pa se, pod određenim okol­nostima, i zaoštrava. S druge strane zahtijevaju i da se izostavi oštra kritika primjene sile jer u unutarnjim konfliktima u nekoj državi ona može poslužiti kao osnova legitimacije za protunasilje druge strane 151 . Komisija o nasilju(Schwind i drugi 1990, 171) upozorila je na značenje angažmana komunikatora koji su stručnjaci i nisu neposredno zainteresirani u informiranju, čime se, za razliku od pro i contra rasprave između ideološki čvrsto utaborenih blokova, bolje promiču sukobi bez nasilja. Pri objavljivanju informacija o demonstracijama treba prije svega istaknuti njihov mirni tijek. Nadalje, mediji trebaju obratiti pozornost na perso­nalizaciju žrtava i prikaz štete koja im je učinjena. Ta preporuka čini se smislenom s ob­zirom na laboratorijske eksperimente vezane uz teoriju učenja, jer se tako izbjegava opo­našanje nasilja. U vezi s rezultatima Kepplingera i Giesselmann, kad je riječ o sukobima moramo prihvatiti i mogućnost zaoštravanja konflikata. Kod prikazivanja žrtava riječ je u cjelini o aspektu koji se često zanemaruje u diskusiji o medijskom tretmanu nasilnih djela. Novinari često nisu svjesni kako njihovo izvješćivanje može djelovati na žrtve. Tu postoji opasnost od« sekundarne viktimizacije », tj. žrtva zločina može drugi put postati žrtvom zbog načina medijskog izvještavanja. Kako je pokazala pismena anketa žrtava zločina 152 , koju je proveo Michael Kunczik(1995), žrtve se često boje da će ih njihov socijalni krug prepoznati ili da će ih počinitelj ponovno na­pasti nakon što je pročitao tekst 153 . Često se čuju pritužbe na novinarsko izvješćivanje koje ne odgovara činjenicama ili je neosjetljivo. Žrtve seksualnih delikata i razbojstava često su kritizirale tretman njihova slučaja u medijima, a smatrale su i da se ne treba pobliže izvještavati o njima samima. Gotovo 63 posto ispitanih žrtava navelo je da su im se unutar socijalnoga kruga postavljala pitanja nakon objave informacije, a od njih je 25 posto izjavilo kako im je to bilo vrlo ugodno odnosno ugodno, ali ostalih 45 posto nije to izjavilo. Bez obzira na te negativne primjere, većina je žrtava pozitivno vrednovala objav­151 Trenutačno stanje u istraživanju još ne dopušta, s obzirom na protestno nasilje, jednoznačne upute za novinarsko djelovanje u izvješćivanju. Usp. i pregled o djelovanju protestnog nasilja kod McLeod/Hertog(1999). 152 Nasumična proba(obuhvaćala je 809 žrtava) rezultat je suradnje s organizacijom za pomoć žrtvama«Bijeli prsten». Stiglo je samo 264 odgovora na anketu. 153 U gotovo pola slučajeva ispitanici su naveli da je u izvještajima spomenuto mjesto njihova stanovanja, gotovo svaki šesti sjećao se da je u izvještajima bilo točno navedeno ime i nadimak(15,5 posto) odnosno prezime žrtve (14,1 posto). U 23 slučaja(16, 2 posto) spomenuto je ime ulice u kojoj žrtva ima stan, a u 24 slučaja(16,9 posto) radno mjesto žrtve. 1 26