ljivanje informacija. U nekim slučajevima objavljivanje je očito imalo i važnu ulogu u «preradi» doživljaja i ponovnu uključivanju u prvotno socijalno okruženje. Izvješćivanje može žrtvi olakšati da vlastitu situaciju objasni okolini 154 .Tu novinari trebaju postupati vrlo senzibilno, a važno je i da svoj pristup prilagode svakom pojedinom slučaju. Pri tome valja imati na umu i posljedice informiranja u kontekstu kaznenog postupka koji se tek očekuje. U sklopu ispitivanja stručnjaka, sudaca i državnih odvjetnika(Kunczik/Bleh/Zipfel 1995; Kunczik 1998, 177-182) o temi nasilje i mediji, 57 posto ispitanika podržalo je veći obzir prema žrtvama kao izravnim izvorima informacija. Najvažnije argumente sažeo je jedan od ispitanika u ovoj izjavi:«Intervjui sa žrtvama ne bi trebali biti dopušteni tijekom kazne­nog postupka('iskorištavanje' nesreće uz ponudu novca, opasnost od jednostranih pri­kaza, utjecaj na žrtvu tijekom kasnijeg davanja iskaza zbog izjava danih u intervjuu i ten­dencija da se takve javne izjave ne objašnjavaju odnosno u tim slučajevima ispravljaju, što negativno utječe na utvrđivanje istine)». Dalji problem kojeg bi novinari trebali biti svjesni jest prezentacija oblika ponašanja koji per se nisu nasilni, ali dugoročno mogu utjecati na nastanak nasilja. U tom kontekstu mis­limo na negativne stereotipe o manjinama, degradirajući prikaz nekih društvenih skupina, osobito žena(npr. i u pornografskim proizvodima) ili dehumaniziranu karakterizacija protivnika. Kao legitimacija nasilja može služiti i prikaz konflikta u kojem se može steći dojam kako su moguća samo nasilna rješenja. Primjer za to dao je rad Bernharda Rosenbergera(1998) o ulozi tiska prije početka Prvog svjetskog rata. Analiza sadržaja četiriju njemačkih novina u desetljeću prije izbijanja rata pokazala je da tisak nije doduše otvoreno zagovarao rat, ali u novinskim izvještajima vojno se rješenje prikazivalo kao neizbježno. Prema tom radu, tisak je već tijekom prve marokanske krize koristio obrasce interpretacije koji su sadržavali negativnu stereotipizaciju budućih ratnih protivnika i isto tako negativnu ocjenu međunarodnih odnosa. Od 1911. godine, konstatirao je Rosen­berger(1998, 324), u tisku je čak bilo i opisa međunarodnih sukoba sklonih fatalizmu: «Prevlast argumenata za rat tijekom druge marokanske krize dovela je i do postupnog navikavanja na europski vojni konflikt». Između 1905. i 1914. stanje u međunarodnim konfliktima prikazivalo se kao beznadno, a miroljubivi mehanizmi rješavanja konflikata kao neprimjereni. Rosenberger(1998, 325) dokazuje da je osobito«negativistički» čimbenik vijesti pridonio tome da je«situacija do 1914. djelovala kao bezizlazna.(…) Zbog toga je javnost 1914. godine rat pretežito doživjela kao jedinu moguću opciju.(…) Njemačke novine su, prema analizi sadržaja, rat manifestno odbijale ali latentno poticale odnosno zagovarale». Inozemni tisak, prema Rosenbergeru(1998, 325), percipirao se mješavinom kritike i nervoze:«stalno je postojala(…) bojazan da će jadna od protivničkih velikih sila poslati novi alarmantni signal». To je, prema Rosenbergerovu mišljenju(1998, 324), utjecalo na vojne akcije: to nervozno promatranje inozemnog tiska neposredno prije izbijanja rata vojsci je vjerojatno stalno davalo osjećaj da će zakasniti s vlastitom «općom» mobilizacijom i da će tako na početku omogućiti ključnu prednost protivniku koji je već odavno bio identificiran. Nije lako točno odrediti kad se zbog prikaza nasilja mogu pojaviti posljedice koje legi­timiraju nasilje. Osobe koje su latentno spremne na nasilje, mogu već upečatljiv prikaz teme koja se smatra problemom interpretirati kao poziv na djelovanje. Očito je inten­zivna, vrlo emocionalno vođena javna rasprava koja je sugerirala opasnost zbog«popla­ve stranaca» stvorila klimu koja je pogodovala ksenofobičnim kaznenim djelima(Brosius/ Esser 1995a 214id). U kontekstu sukoba zbog atomske energije, Kepplinger je(1981) 154 U cjelini gotovo dvije trećine ispitanika(64) zanijekalo je da im je izvješćivanje pomoglo da govore o onome što se dogodilo. Samo 18 posto potvrdno je odgovorilo na to pitanje. 127