pokazao da je primjena nasilja očito krajnja točka procesa legitimacije koji su mediji dugoročno podržavali svojim načinom informiranja. Nije međutim primjereno ni izbje­gavati takve teme zbog straha od mogućih posljedica, jer upravo ignoriranje latentnih konflikata može poticati njihovo nasilničko izbijanje. U cjelini međutim sadašnji rezultati istraživanja ne omogućuju stvaranje empirijski sigurnih sudova o posljedicama infor­miranja koje legitimira nasilje i koji bi novinarima mogli pomoći pri odlučivanju. Teško je odgovoriti i na pitanje o tome može li u određenim situacijama etično i odgovorno novinarstvo odlučiti da prešuti određenu istinu ili da čak eksplicitno izrekne neistinu . Bi li u konfliktu između država bilo neetično čak i istinito informiranje koje zagrijava emocije i olakšava izbijanje rata? Trebaju li se neke informacije prešutjeti odnosno treba li lagati kako bi se ublažio konflikt? Čak ako iz moralne perspektive laž smatramo nečim što potpuno treba odbaciti, ipak može biti opasno težiti tome da se načelno govori samo istina. To osobito vrijedi onda kad se živi u okruženju koje u odnosu prema istini ima više «strategijski odnos» odnosno kad izricanje istine može ugroziti egzistenciju novinara. To znači da je riječ o odgovoru na pitanje: kad je korisna istina, a kad laž? Politologinja Hannah Arendt(1906-1975) bila je odlučna protivnica političke legitimacije laži pod aspektom korisnosti. Smatrala je da korištenje laži stavlja na kušnju stabilnost političkog poretka. Ljudi koji očekuju da im istina neće biti priopćena, okreću se od politike u koju su izgubili povjerenje. Doziranje istine dugoročno je opasnije za neko društvo nego konfrontacija s neugodnim istinama. U svom djelu Istina i laž u politici (1972) ona smatra da laganje nije korisno nego izrazito kontraproduktivno. Ljude, drži ona, ne treba štititi od istine. Politolog Carl J. Friedrich u djelu The Pathology of Politics (1972) drži da je za legislativnu djelatnost potrebna određena mjera tajnosti. Ondje gdje to nije moguće, premješta se mjesto donošenja važnih odluka; npr. iz plenarnih sjednica u odbore, u stranačka tijela itd. Tada se odlučuje iza zatvorenih vrata. Problem je odrediti gdje leže granice kontrole javnosti, dakle novinarstva, jer su kritika i otkrivanje zlouporaba ključne za funkcioniranje demokracije. Iskustvo nas uči da moćnike treba kontrolirati. Zbog toga su političari doduše nepovjerljivi prema novinarima, ali stanje«organiziranog nepovjerenja» nužno je za demokraciju. Za novinarsku svakodnevicu to znači da treba biti svjestan mudrosti koju je njemački filozof Georg Christoph Lichtenberg(1844, II, 84) formulirao:«Gotovo je nemoguće nositi baklju istine kroz gomilu, a da pri tome nekom ne osmudite bradu». 1 28