strukturalnih zbivanja. Osobe mogu služiti identifikaciji i olakšavaju izvješćivanje (fotografije, filmovi, intervjui itd). 12. Negativizam : Što je neki doga đaj negativniji, to će prije postati vijest. Prvih osam čimbenika vijesti Galtung i Ruge smatraju neovisnima o kulturi, a posljednja četiri ovisnima o njoj. Galtung i Ruge formulirali su pet hipoteza: 1. Hipoteza selektivnosti : Što više neki događaj odgovara navedenim kriterijima, to će prije postati vijest. 2. Hipoteza iskrivljenja : Nakon što neki doga đaj postane vijest, osobito se isti ču as­pekti koji ističu vrijednost vijesti. 3. Hipoteza replikacije : Selekcija i iskrivljenje su na svim razinama tijeka vijesti(tj. od prvog opažanja pa do objavljivanja) i pojačavaju se sa svakim stadijem prijenosa. 4. Hipoteza aditivnosti : Što više čimbenika vijesti odgovara doga đaju, to je ve ća vje­rojatnost da će postati vijest. 5. Hipoteza komplementarnosti : Ako neki doga đaj nema jedan ili više čimbenika od­nosno ako ih ima u manjoj mjeri, onda mora imati više ostalih čimbenika kako bi postao vijest. Što neki događaj na primjer ima manje veze s osobama iz elite, on mora biti negativniji kako bi postao vijest. Galtung i Ruge samo su fragmentarno provjerili svoju opsežnu teoriju. Na primjeru izvješ­taja norveških novinara o krizama u Kongu, na Kubi i Cipru, autori su istražili hipotezu komplementarnosti u odnosu prema čimbenicima vijesti«elitne osobe»,«elitne nacije», «negativizam» i«važnost». Pri tome su utvrdili: što je neka nacija udaljenija, to se više izvještava o djelovanju elita; što je niži socijalni rang neke osobe, to je negativniji događaj; što je manja kulturolška bliskost, to važniji mora biti događaj kako bi se o njemu izvijestilo. Autori nisu mogli potvrditi vezu između udaljenosti neke nacije i negativnosti događaja. Empirijski rezultati te studije nisu ni u kakvu odnosu prema obuhvatnom i vrlo plodo­nosnom teoretskom okviru za buduća istraživanja. Øystein Sande(1971) slijedio je istraživanja Galtunga i Rugea, ali je poboljšao njihove empirijske metode tako što je uveo stupanj prihva ćanja neke vijesti(učestalost izvješća, plasman i dužina članka) kao indikator utjecaja čimbenika vijesti. U studiji koja je obuh­vatila i radijska izvješća, Sande je mogao dokazati utjecaj čimbenika«negativizma», «kontinuiteta»,«elitnih osoba» i«elitnih nacija» s obzirom na stupanj prihvaćenosti u medijima. I Winfried Schulz(1990b) u studiji iz 1975. godine, uz pozitivne odluke o selekciji(tj. činjenicu da je vijest objavljena), koristio je opseg i plasman vijesti kao indikatore vrijed­nosti vijesti. Osim čimbenika vijesti, Schulz je dodatno određivao i intenzitet vijesti na skali od četiri stupnja. I dok su se prethodna istraživanja ograničavala na vanjsku politiku, Schulz je u istraživanje uključio i unutrašnju politiku i nepolitične teme. On je nadopunio Galtungov i Rugeov katalog novim čimbenicima vijesti, sistematizirao i preradio ih prije svega u odnosu na njihovu operacionalizaciju. Schulz je(1990b, 33id) u cjelini razlikovao 18 čimbenika vijesti koje je svrstao u šest dimenzija: 1. Vrijeme : trajanje, tematizacija(u smislu kontinuiteta); 2. Blizina : prostorna blizina(geografska udaljenost između mjesta događaja i sje­dišta redakcije), politička blizina(koalicijski i gospodarsko-politički odnosi) i kultu­134