sacred» 171 .Schönbach je u svojem istraživanju proučavao jednostranost odabira vijesti i slaganje tendencije vijesti s tendencijom komentara. Jednostrano izvješćivanje koje se slagalo s orijentacijom komentara Schönbach je označio kao« sinkronizaciju ». Vijest i stav ovdje se utoliko miješaju ukoliko komentari ne interpretiraju činjenice nego se činje­nice tako odabiru da podržavaju komentare odnosno redakcijsku politiku. Schönbach je utvrdio da se često sinkroniziralo, ali da to ne vrijedi u istoj mjeri za informiranje u cjelini i za sve medije. Uzrok sinkronizacije Schönbach je vidio među ostalim u autoselekciji(tj. novinar je birao da radi u medijima čija je redakcijska politika odgovarala njegovim stavovima), socijalnoj kontroli i socijalizaciji u redakcijama. Kako je utvrdio Lutz M. Hagen (1992), u analizi sadržaja koju je proveo u pet dnevnih novina u vezi s izvješćivanjem o popisu stanovništva, sinkronizaciju može izazvati i to što novinari u svojim prilozima citi­raju prije svega«oportune svjedoke», tj. daju riječ skupinama i osobama čije su izjave u skladu s redakcijskom politikom. I Donsbach je(1996, 1997) u svojem istraživanju tiska i televizijskog izvješćivanja tijekom izborne kampanje za Bundestag 1994. našao naznake sinkronizacije. Pozitivna ili negativna tendencija izvješćivanja o oba kandidata, o kance­laru Kohlu i Scharpingu, slagala se s orijentacijom komentara u 12 od 13 medija. Dons­bach je u gotovo pola medija dokazao instrumentalno citiranje izvora, onako kako je to ustvrdio Hagen. Da novinari rado koriste«oportune svjedoke», kombinacijom analize sadržaja i ankete pokazali su u SAD-u i Stanley Rothman i Robert S. Lichter(1982). Rothman i Lichter istra­živali su zašto je u SAD-u slabila javna podrška upotrebi atomske energije. Strah od opasnosti je rastao i u prvi plan sve su više dolazile mogućnosti uporabe alternativne energije. Uzrok takva razvoja događaja vidjeli su u činjenici da je stanovništvo vjerovalo kako su u to uvjereni i stručnjaci. Anketa iz 1981. među znanstvenicima i stručnjacima za atomsku energiju pokazala je da vrlo malo znanstvenika(sedam posto) smatra prijeko potrebnim zaustaviti razvoj atomske energije. Od stručnjaka na tom području nijedan nije imao takav stav. Autori su pretpostavili da je javnost pogrešno shvatila stav znanstvenika jer su masovni mediji bili skloniji objavljivanju antinuklearnih stavova. Dalje istraživanje pokazalo je da su znanstvenici koji se protive atomskoj energiji bili spremniji izreći svoje mišljenje u novinama, dok su pronuklearno orijentirani znanstvenici najviše pisali za stručne časopise. Autori su pretpostavili da su novinari više pozornosti poklanjali znan­stvenicima koji su bili protiv atomske energije. Ispitivanje novinara pokazalo je da su oni bili znatno sumnjičaviji prema korištenju atomske energije nego znanstvenici. Rothman i Lichter priznali su da na temelju svojih podataka ne mogu sigurno ustvrditi opseg utjecaja medija na javno mišljenje jer je bilo važno suviše drugih socijalnih i političkih čimbenika. Činjenica je međutim da su mišljenja znanstvenika bila prikazana jednostrano i iskriv­ljeno. U Njemačkoj je isto tako jasnu vezu između redakcijske politike u izvješćivanju o atom­skoj energiji i tendencija u izjavama stručnjaka konstatirao Kepplinger(1988), koji je, koristeći se analizom sadržaja, u dnevnom tisku i političkim magazinima istraživao tek­stove o atomskoj energiji od 1965. do 1986. Slični rezultati postoje za instrumentalnu 171 Scott je(1946, 161id) pisao o novinama:«Its primary office is the gathering of news. At the peril of its soul it must see that the supply is not tainted. Neither in what it gives, nor in what it does not give, nor in the mode of presentation must the unclouded face of truth suffer wrong. Comment is free, but facts are sacred. ‚Pro­paganda', so called, by this means is hateful. The voice of opponents no less than that of friends has a right to be heard. Comment also is justly subject to a self-imposed restraint. It is well to be frank; it is even better to be fair. This is an ideal. Achievement in such matters is hardly given to man. Perhaps none of us can attain to it in the desirable measure. We can but try, ask pardon for shortcomings, and there leave the matter.» 146