aktualizaciju izjava znanstvenika u izvješćivanju o genskoj tehnici(Kepplinger/Ehming/ Ahlheim 1991, 131-136), u prikazima o tehnici u cjelini(Kepplinger 1989a) a i u prikazima uz temu«nasljeđivanje inteligencije»(Rothman/Snyderman 1988). Uz preferirano citiranje instrumentalnih izvora, u sinkronizaciji je važan i odabir određenih događaja o kojima se informira. Schulz je(1996) potvrdio, analizom sadržaja izvješ­ćivanja javne i privatnih televizija tijekom izbora za Bundestag 1990, da su oba kandidata - Kohl i Lafontaine- uspijevali ući u medije uz pomoć«pseudodogađaja». Različite pos­taje reagirale su različito, ovisno o svojoj političkoj preferenciji, na posebne vrste doga­đaja na koje su sami kandidati mogli utjecati a koji su išli u prilog jednom ili drugom kan­didatu(diplomatske aktivnosti kod Kohla, tiskovne konferencije, izborni nastupi i diskusije u parlamentu kod Lafontainea). Schulz u tom kontekstu govori o« efektu rezonancije », tj. mediji su događajima koji su favorizirali jednu stranu omogućavali veću rezonanciju nego događajima koji bi pogodovali drugoj strani. Naznake o utjecaju redakcijske politike na medijske sadržaje, prema Kepplingerovu miš­ljenju(1999a), nalazimo u kontekstu izvješćivanja u predizbornoj kampanji za Bundestag 1998. Kako je pokazala analiza televizijskih izvještaja, na svim televizijskim postajama isticala se nadležnost države za rješenje problema. Takvi zahtjevi bili su izraženiji u komentarima nego u vijestima i izvještajima. Kepplinger(1999a, 105) na temelju toga za­ključuje da su takvi naglasci u vijestima i izvještajima bili posljedica viđenja problema na osnovi reakcija:«Društvene aktere spomenutih nazora redakcije su smatrale osobito relevantnim pa su u aktualnim izvještajima bili dominantno prezentirani». U razlici prema već spomenutim rezultatima dobivenim istraživanjem informiranja o izbo­rima za Bundestag 1990, 1994. i 1998, Schneider, Schönbach i Semetko(1999) konsta­tirali su doduše za ta tri izbora«bonus vidljivosti»(ali ne i pozitivniju ocjenu) stranaka na vlasti, ali on se zasnivao na izvješćivanju orijentiranom na profesionalne, tj. uobičajene čimbenike vijesti(prije svega«politička moć aktera» i«pretpostavljena relevantnost ne­kog događaja»). Eksplicitno vrednovanje autori su ustvrdili samo u vrlo maloj mjeri pa su zaključili da su se novinari pridržavali odvajanja vijesti od komentara. I pri odabiru do­gađaja za političke vijesti, smatraju oni, korišteni su čimbenici vijesti bez obzira na po­litičku usmjerenost. Do sličnih rezultata došli su za 1998. godinu i Udo Michael Krüger i Theodor Zapf-Schramm(1999) koji su utvrdili«profesionalnu» orijentaciju novinara na čimbenike vijesti, koja se u vezi sa prisutnosti kandidata odražavala u bonusu za vladu. Lutz M. Hagen, Reimar Zeh i Harald Berens(1998) mogli su 1998. godine konstatirati utjecaj redakcijske politike na informiranje o oba kandidata na dvije privatne televizijske postaje koje su istraživali, ali tako nije bilo na obje njemačke javne televizije. I ti su autori 172 utvrdili veliku sličnost s obzirom na determinante odabira. 4. Framing koncept Teoretski pristup koji se bavi novinarskim odabirom vijesti i pri tome pokušava objasniti i njihovu stabilnost i njihove promjene jest« framing » kocept. U cjelini taj koncept tek očekuje empirijska provjera i konkretizacija. Problem je osobito u tome što različite studije vrlo različito i često difuzno rabe pojam«framing»(Scheufele 1999).« Frame » možemo tumačiti kao interpretacijski okvir, kao kognitivne strukture u svijesti novinara koje olakša­172 Kepplniger je(1999b) došao dijelom do drukčijih rezultata u usporedbi između prisutnosti na televiziji glavnih kandidata i njihovih stranaka. 147