pro et contra. Najčešće se ne prihvaća mogućnost da može biti više od dviju pers­pektiva o nekoj temi. 2. Prezentacija dodatnih dokaza : Kako bi se neka vijest učinila vjerodostojnom mogu se istražiti dodatne činjenice koje je podržavaju. Te činjenice drže se općenito istinitima i ne treba im dalja verifikacija. Pretpostavka međutim da će«činjenice» govoriti same za sebe, nipošto nije točna, jer je procjena određenih činjenica od­nosno njihova interpretacija kao neupitno prihvaćena«činjenica», kao samora­zumljivost, rezultat društvenih procesa. 3. Korištenje navodnika: Citiranje mišljenja drugih može se koristiti za u čvršćenje nekog argumentacijskog izvoda. I tada činjenice trebaju govoriti same za sebe, pri čemu novinar korištenjem navodnika može pokazati distancu u odnosu prema temi koju obrađuje. 4. Strukturiranje informacija prema primjerenu redoslijedu : Najvažnije treba iznijeti na početku a odlomci koji slijede trebaju sadržavati informacije sve manje važ­nosti. Saxer(1974b) zastupa na primjer konsenzualno razumijevanje objektivnosti prema ko­jem se objektivnost definira kao«obveza odnosno volja za što točnijim opisom zbilje koji je stoga općenito prihvatljiv u novinarstvu». I tu se mjerilo prosudbe ne odnosi na medijski sadržaj nego na namjeru novinara i na recepciju publike koja neki prikaz prihvaća kad je riječ o«opravdanom kraćenju svih dimenzija realnosti prema zajedničkom iskustvu zbilje i zajedničkom horizontu smisla»(Saxer 1974b, 211). Donsbach(1999) zastupa poziciju relacije prema realnosti . Objektivnost medijskih sa­držaja, prema toj poziciji, može se empirijski provjeriti i on navodi kriterije prema kojima se to može učiniti. Donsbach razlikuje eksterne i interne medijske kriterije i kriterija iste razdiobe. Prema relativisti čkom poimanju, objektivnost se shvaća kao novinarska profesionalna norma. Ona međutim u novinarstvu nije mjerljiva jer se ne može jednoznačno odrediti što je prava reprodukcija realnosti. Takvu poziciju zastupa na primjer Schulz(1990b; 1989). On kritizira većinu istraživanja o selekciji vijesti jer su, prema njegovu mišljenju, pos­, tavljeni kao«pokušaj falsifikacije» tj. kao da žele dokazati kako realnost koja se prikazuje u medijima nije u suglasju s pravom realnošću. Takav pristup smatra u temelju pogrešnim jer se o zbiljskom zbivanju ne može postići intersubjektivno važeći konsenzus. Odbija i korištenje«ekstramedijskih podataka» kao što su godišnjaci, statistike, arhivski materijal itd. jer su i ti podaci nastali selekcijom. Schulz(1990b, 25) smatra da se tako«činjenično zbivanje ne uspoređuje s informacijama u medijima nego se samo uspoređuju infor­macije iz različitih izvora(pri čemu se ti izvori mogu koristiti različitim pravilima selekcije, pa se ta razlika može interpretirati samo kao razlika bez korištenja pojmova'točno' ili 'netočno')». Zbog takve argumentacije novinarsko izvješćivanje tada se može mjeriti prema normi, poželjnoj slici realnosti, a takva mjerila, prema Schulzovu mišljenju(1990b, 27) obilježena su jasnim crtama utopijskih ideja kao što su:«sve su nacije iste, sve skupine individua su iste i zato ih treba jednako često spominjati u vijestima, svijet i ljudi načelno su dobri i zato vijesti ne bi trebale toliko isticati sve negativno». Prema njegovu mišljenju, takvo informiranje u medijima ne odražava zbilju nego je samo njezina moguća definicija odnosno interpretacija. On govori o konstrukciji realnosti u masovnim medijima, 153