Postojanje«sleeper»-efekta ne može se doduše smatrati empirijski dokazanim 197 . Paulette M. Gillig i Anthony G. Greenwald(1974) smatraju da je«time to lay the sleeper effect to rest» jer promjene stavova koje su ustanovljene u istraživanjima nisu bile statistički signifikantne. Noel Capon i James Hulbert(1973) ukazali su na znatne meto­dološke nedostatke u provedbi studija vezanih uz«sleeper»-efekt. Višekratno ispitivanje stavova istih recipijenata moglo je dovesti do mjernih efekata tj. moguće je da su ispi­tanici tako bili senzibilizirani prvim mjerenjem. Osim toga zbog nedostatka kontrolne sku­pine ne može se isključiti mogućnost da su se stavovi mijenjali zbog nekontroliranih eksternih čimbenika. Vjerojatno su ispitanici između mjerenja bili izloženi informacijama iz ostalih izvora odnosno sami su ih tražili. U cjelini gledano trebalo bi pobliže istražiti utjecaj svojstava recipijenata(npr. jača orijentiranost na izvor nasuprot jačoj orijentira­nosti na poruku, involvement) kako bi se mogli objasniti nekonzistentni rezultati(Nawratil 1997, 91id; 119). O odnosu između vjerodostojnosti komunikatora i uvjerljivosti nekog izvora na kraju možemo reći da i poruke nevjerodostojnog komunikatora, npr. državno kontroliranih me­dija, mogu biti vrlo djelotvorne kad se stanovništvo nalazi u«medijskom zatvoru», tj. kad jedva postoje ili uopće nema ostalih mogućnosti informiranja(npr. Noelle/Neumann 1973a, 32). Istraživanja persuazivnosti u odnosu prema svojstvima komunikatora bavila su se, uz vjerodostojnost, i čimbenicima atraktivnosti i sli čnosti (sveobuhvatno npr. Perloff 1993a, 145-152; Nawratil 1997, 66-80). Utvrđeno je da se, kad recipijent percipira sličnost između sebe i komunikatora(odnosno komunikacije), povećava potencijal utjecaja(npr. Weiss i Fine 1955; 1958). Osim toga i slaganje s komunikatorom o nekoj temi povećava spremnost na prihvaćanje drugih vijesti iz istog izvora(Weiss 1957). 3.2. Svojstva poruke Pitanje o optimalnu oblikovanju persuazivne komunikacije(npr. koliko duge trebaju biti pojedine rečenice, članci odnosno emisije ili koliko ih treba ponavljati) ima dugu tradiciju (npr. Cantril/Allport 1935) i potaknulo je mnoštvo studija. U usporedbi s tim postoji malo istraživanja o pitanju treba li za uspjeh uvažavati protuargumente ili ne, odnosno kako se to treba izvesti. Postavlja se pitanje u kojem odnosu argumenata pro et contra možemo najučinkovitije zastupati vlastito mišljenje, da li protuargumenti slabe vlastitu poziciju ili se pro et contra argumenti međusobno dokidaju tako da recipijenti ostanu pri svojem prvotnom stavu. Rezultati Hovlanda, Lumsdainea i Sheffielda(1949) pokazuju da su ob­razovanje odnosno inteligencija i prvotni stav recipijenta u odnosu prema temi ključne varijable u procesu utjecaja. Utvrđeno je da je dvostrana argumentacija uspješnija kod individua koje su 1. imale prvotno suprotni stav i 2. višu razinu obrazovanja. Kratkoročne prednosti neprihvaćanja protuargumenata zabilježene su kod recipijenata koji 1. imaju isti stav i 2. manje su obrazovani(tablica 3). Čini se nadalje da je dvostrana argumentacija uspješna kod recipijenata koji poznaju temu o kojoj se govori, a jednostrana kod onih koji je ne poznaju(Chu 1967). 197 Mike Allen i James B. Stiff(1998) zaključili su, nasuprot tome, da postoje empirijski dokazi za disocijaciju izvora i sadržaja u sjećanju recipijenata. 165