kako bi se u stvarnosti razvijao neki socijalni problem da mediji nisu o njemu već bili izvijestili. Nasuprot tome smatra se sigurnim da mediji utječu na percepciju problema stanovništva, a informiranjem u pojedinačnim slučajevima i pridonose nastanku soci­jalnih problema, što je empirijski dokazano u mnogim studijama o postavljanju agende. Tako su Hans Mathias Keppllinger i Herbert Roth(1978) pokazali da su mediji svojim informiranjem bitno utjecali na nastanak naftne krize iz 1973/74. U takvim slučajevima riječ je o situaciji koju ilustrira tzv. Thomasov teorem američkih sociologa(Thomas/ Thomas 1928, 572) prema kojem:«If men define situations as real, they are real in there consequences». U tom kontekstu i s obzirom na empirijski dokazane«priming» i«framing» efekte, jasno je da početno ograničenje istraživačkog zanimanja za važnost pojedinih tema iz današnje perspektive više nije obvezno. Time što mediji određuju o čemu će ljudi razmišljati po­sreduju ujedno i mjerila za vrednovanje socijalnih problema i posredno utječu na dis­pozicije ponašanja recipijenata. U tom smjeru idu i prijedlozi da se procesi postavljanja agende shvate samo kao prva karika u lancu utjecaja medija(Brosius 1994a, 280),«što počinje jednostavnom percepcijom i rangiranjem tema, a završava u kasnijim pro­mjenama stavova i mišljenja». Tendencija da se različite karike tog lanca utjecaja medija integriranju u teoretski pristup postavljanja agende prijeti međutim razbijanju koncepcije. Isto vrijedi i za širenje perspektive iz prvotno analizirane veze između medijske agende i agende publike na odnose između medijske agende, agende publike i agende političara odnosno procese postavljanja agende unutar medijskog sustava, stanovništva odnosno političkog sustava. Protiv takva postupka osobito govore različiti oblici tematskih tran­sfera između različitih društvenih aktera, jer dijelom počivaju na posve različitim meha­260 nizmima i motivaciji ponašanja aktera koji su involvirani. Tu se pokazuju bliske dodirne točke s predmetima istraživanja ostalih smjerova komunikologije 261 . Upitno je međutim postavljati takva pitanja o predmetu istraživanja postavljanja agende jer prelazi okvire teoretskog pristupa koji je prvotno proučavao samo odnos između medijske agende, agende publike i nastanka tematskih rang-lista. 8. Teorija spirale šutnje 8.1. Teoretski pristup Teorija spirale šutnje, koju je na početku 70-ih godina razvila Elisabeth Noelle-Neumann (1973a; 1974; 1980b; 1996), polazi od pretpostavke da se javno mišljenje zasniva na nesvjesnoj težnji ljudi koji žive u zajednici da stvore zajednički sud i postignu sug ­lasnost 262 . U društvu se konformizam nagrađuje, a kršenje konformnog mišljenja kaž ­njava. Prema mišljenju Noelle-Neumann, u svim društvima mogu se uočiti integracijski postupci zasnovani na strahu pojedinca od prezira, izolacije i izvrgavanja ruglu. Drži se 260 Na primjer širenje neke teme unutar medijskog sustava može se objasniti činjenicom da se novinari u svojem poslu orijentiraju i na rad svojih kolega. Činjenica da se oni koji odlučuju u politici orijentiraju na tematsku agendu stanovništva, može se objasniti težnjom da osiguraju naklonost birača. 261 Npr. procesi kreiranja javnog mišljenja unutar medija, čimbenici utjecaja na novinarstvo, medijatizacija politke itd. Dalje točke dodira postoje na primjer u teoriji spirale šutnje, u hipotezi kultivacije, u pristupu«uses­and-gratifications» itd. 262 Noelle-Neumann svoju argumentaciju zasniva prvenstveno na pokusima Solomona Ascha(1951) i Stanleya Milgrama(1961) o konformnom ponašanju unutar malih grupa. Za sažetak kritike pojedinih tumačenja ovih pokusa usp. Scheufele/Moy(2000, 12id). 207