da je «strah od izolacije» antropološka konstanta.«Pritisak konformizma», tj. pritisak prema pridruživanju nekom mišljenju, omogućuje društvenu integraciju 263 . Prema miš­ljenju Noelle-Neumann(1986b, 305)«ne postoji[...] društvo koje nema socijalni karakter, koje ne poznaje strah od izolacije.» «Javno mišljenje» u tom se kontekstu definira kao: «mišljenje i ponašanje posebice prožeti moralnim vrijednostima koji se u slučaju čvrstog suglasja mišljenja kakvo primjerice obilježava običaj ili dogmu ­moraju iskazati javno ako se želi izbjeći izolacija; ili, koji se, kad je riječ o mišljenju koje je u'tekućem', tj. stanju mijene, mogu is kazati javno, a da to ne dovede do izolacije.»(Noelle-Neumann 1983, 141). Pritisak izolacije prisiljava pojedinca da neprekidno promatra svoju okolinu kako bi mogao procijeniti raspodjelu mišljenja, tj. «klimu mišljenja» . Prema pisanju Noelle-Neu­mann(1996, 164-166) okolina se promatra uz pomoć« kvazi-statisti čkog organa » koji čovjeku omogućuje da prepoznaje promjene u raspodjeli mišljenja, ali ne i da procijeni apsolutni udio različitih stavova. Iz dva izvora pojedinac prosuđuje«klimu mišljenja»: neposrednim promatranjem okoline i njezinih signala odobravanja i neodobravanja te praćenjem masovnih medija(Noelle-Neumann, 1996, 229, 232). U teoriji spirale šutnje te se pretpostavke nadopunjuju još jednom dinamičnom kompo­nentom. Prema pisanju Noelle-Neumann, proces spirale šutnje(1983, 142, isticanje riječi preuzeto iz izvornika) podrazumijeva sljedeće:«Ljudi se ne žele izolirati, oni neprekidno promatraju svoju okolinu i mogu registrirati najsuptilnije promjene i osjetiti koje mišljenje prihvaća sve više ljudi, a koje postaje sve rjeđe. Tko vidi da njegovo mišljenje prevladava, postaje jači, javno se izjašnjava i odbacuje oprez, dok onaj tko uoči da njegovo mišljenje gubi tlo, postaje šutljiviji. Oni koji nastupaju glasno i koji se pokazuju u javnosti čine se jačima nego što doista jesu, a oni drugi slabijima. Dolazi do optičke i akustičke varke koja prikriva stvarne većinske odnose i stvarne odnose snaga. Jedni šire zarazu izjašnja­vanja, a drugi zarazu šutnje, zbog čega u konačnici neko mišljenje može posve nestati. Pojam spirala šutnje obuhvaća kretanje koji se širi, s kojim se ne može izići na kraj.» Prema mišljenju Noelle-Neumann za taj proces, dakle, načelno vrijedi da se mišljenje koje se uspije nametnuti čini jačim nego što zaista jest. Šutnja stvara iskrivljenu sliku raspodjele učestalosti mišljenja o kontroverznim temama. Tako se neko mišljenje može potisnuti sve do njegove«tvrde jezgre» koja će ga braniti do posljednjeg trenutka. Noelle­Neumann(1996, 248, 318id) drži da se tvrda jezgra, koja naginje«sektaškoj izolaciji», osjeća dužnom čuvati stare vrijednosti. No, moguće je i da te osobe sebe doživljavaju kao «avangardu» koja polazi od toga da će njihov vlastiti stav uskoro(ponovno) formirati većinsko mišljenje, pa ih obilježava neobuzdana retorička spremnost. I jednima i drugima zajedničko je da se ili ne plaše izolacije ili su spremni nositi se s njom. Drži se da su takve osobe promicatelji novih ideja. Noelle-Neumann(1996, 201) piše:«Prema koncepciji spirale šutnje mogućnost promjene društva rezervirana je za one koji ne poznaju strah od 264 izolacije ili ga mogu nadvladati.». Noelle-Neumann(1996, 248id) smatra da se obrat u mišljenju može dogoditi kad primjerice pripadnici većinskog mišljenja s vremenom pos­tanu nesposobni u argumentaciji jer se više ne moraju suočavati s različitim mišljenjima. To, međutim, mnogo rjeđe uzrokuje promjene nego veća spremnost manjina da iskažu svoje mišljenje. 263 Noelle-Neumann(1996, 89id, 262) javno mišljenje stoga i naziva«socijalnom kožom». Time se želi reći da je javno mišljenje s jedne strane kohezijska snaga društva, a s druge da funkcionira kao«osjetilni organ»(Scherer 1990, 23). 264 Noelle-Neumann(1996, 202-204, 356) drži da, osim tvrde jezgre, u osobe koje mogu promijeniti društvo spadaju i avangardisti, huškači, autsajderi, misionari, reformisti itd. te znanstvenici i umjetnici. Oni ili jedva poznaju strah od izolacije ili ga prihvaćaju kao nužno zlo ili u provokaciji samoj po sebi vide svrhu, odnosno sredstvo za izazivanje pozornosti. 208