operacionalizaciji(npr.«javnosti» ili«spremnosti na izjašnjavanje») 269 te djelomično u različitim zemljama i kulturama. Pokazalo se da rezultati tih istraživanja nisu bili jedin­stveni i da su proturječili jedni drugima; djelomično se čak nisu mogli uskladiti s teorijom spirale šutnje. Tako su neke studije pokazale da je manjina spremnija na izjašnjavanje od većine(Glynn/Hayes/Shanahan 1997). Carroll J. Glynn, Andrew F. Hayes i James Sha­nahan(1997) u jednoj«meta-analizi», koja je proučavala studije utemeljene na više od 20 anketa o odnosu između percipirane raspodjele većine i spremnosti na izjašnjavanje, ustanovili su relativno male, ali u statističkom smislu signifikantne veze. Prema mišljenju autora, njihova heterogenost upućuje na neotkrivene čimbenike utjecaja koje još treba istražiti. Čimbenici koji utječu na spremnost na izjašnjavanje ubrajaju se u aspekte spirale šutnje kojima su dosadašnja istraživanja posvećivala posebnu pažnju. Raspravljalo se u prvom redu o postojanju odnosno značenju straha od izolacije. Tako se primjerice pret­postavlja da je strah od izolacije samo jedan od mnogih motiva ljudskog djelovanja koji se kompenzira pomoću drugih interesa i gratifikacija. Osim zbog straha od izolacije, konfor­mističko ponašanje može se pojaviti i zbog drugih razloga kao što su simpatija odnosno poistovjećivanje s drugim osobama ili privlačnost neke društvene skupine(usp. pregleda radi Donsbach 1987b, 333). Još jedan aspekt u toj raspravi odnosi se na pitanje o vrsti javnosti koja je odgovorna za tendencije prema izjašnjavanju odnosno šutnji, to jest pitanje kako bi se takva javnost mogla primjereno operacionalizirati(Scheufele/Moy 2000). Mnogi autori drže da nepo­sredna referentna grupa više utječe na pojedinca od«anonimne» javnosti, tj. da je osoba spremna iskazati svoje stajalište ako njezina neposredna okolina ima isto mišljenje, unatoč tome što ono odstupa od percipiranog većinskog mišljenja javnosti(usp. pregleda radi Scheufele/Moy 2000). Hayg Oshagan(1998) u pokusnom je istraživanju čak uočio naznake da su osobe čije je mišljenje bilo usklađeno s njihovom referentnom grupom, ali je bilo suprotno većinskome mišljenju, postale spremnije na izjašnjavanje. Istraživanja osjećaja nelagode pokazala su, međutim, da se 21 posto situacija klasificiranih kao neu­godne odnosi na užu, a 46 posto na širu, anonimnu javnost(Hallemann 1989; Noelle­Neumann 1996, 315id). I rezultati drugih istraživača(usp. pregleda radi Scheufele/Moy 2000.) govore u prilog tome da je šira javnost važnija od uže, ispitaniku bliže javnosti. Zbog nejedinstvenog pojma javnosti teško se mogu postaviti nedvosmislene teze. Razmotreno je i pitanje ovisi li proces spirale šutnje o vrsti teme. No, unatoč tome što je mnoštvo tema već istraženo, s tim u svezi još nije učinjena sistematizacija. Osim toga, kako je već Noelle-Neumann utvrdila u svezi s«avangardom» i«tvrdom jezgrom», stupanj straha razlikuje se od osobe do osobe. Međutim, općenito se čini da je taj osjećaj znatno manje izražen, odnosno da bar znatno manje utječe na retoričku spremnost nego što to pretpostavlja Noelle-Neumann. Jürgen Gerhards(1996) ustvrdio je da se vrlo malo osoba u komunikaciji ponaša u skladu s pretpostavkama spirale šut­269 Kad je riječ o operacionalizaciji pojma javnosti, korišteni opisi situacija sežu od rasprave u vlaku do pitanja je li ispitivana osoba spremna dati izjavu televizijskom izvjestitelju(npr. Donsbach/Stevenson 1986). Takvu, naj­širu moguću javnost, Noelle-Neumann smatra(1994a, 111; 1996, 318) neprikladnom operacionalizacijom. «Meta-analiza» Carroll J. Glynn, Andrewa Hayesa i Jamesa Shanahana(1997) nije, međutim, pokazala da je pitanje o tome bi li se ispitanici trebali izjasniti unutar šire javnosti(npr. u televizijskom intervjuu) ili u javnosti koja je uža(vlak), i u kakvoj važnoj svezi sa spremnošću ispitanika na izjašnjavanje. 212