nje 270 . Gerhards je ispitanike podijelio, prema njihovim odgovorima, u pet različitih tipova. «Prilagodljivi», tj. oni koji se, prema teoriji spirale šutnje, izjašnjavaju samo ako mišljenje zastupljeno u vlaku odgovara njihovu vlastitu, činili su samo 3,5 posto ispitanika. Također malo zastupljena, sa 5 posto ispitanika, bila je skupina«misionara», koja se ponašala potpuno suprotno od prilagodljivih: pokazala bi se spremnom na razgovor samo ako se mišljenje većine protivilo njihovu gledištu.«Govorljivci»(oko 40 posto) svoje su stajalište željeli izreći u svim situacijama. Nasuprot tome,«šutljivci»(oko 31 posto) načelno nisu pokazali spremnost na iskazivanje mišljenja. I konačno, skupina«nedosljednih»(oko 31 posto) oscilirala je između spremnosti na izjašnjavanje i šutnje, pri čemu se nije pre­poznao sustavni uzorak ponašanja. Prema Gerhardsovu stajalištu, na javno mišljenje suprotno većinskom mišljenju mogu utjecati samo«govorljivci» i«misionari». Ni Helmut Scherer(1990; 1992) u svom istraživanju popisa stanovništva iz 1987. nije uspio utvrditi sputanost manjine u izjašnjavanju. Naprotiv, skupina koja se nije mogla svrstati ni u većinu ni u manjinu najviše je naginjala šutnji, a pokazalo se čak i da je ma­njina još spremnija na izjašnjavanje od većine. Scherer(1992, 120id) to naziva«efektom misionara» koji se suprotstavlja efektu spirale šutnje. Spremnost na izjašnjavanje osim toga u većoj je mjeri ovisila o poistovjećivanju s nekom temom nego o percepciji većin­skog mišljenja. Potraga za varijablama koje umjesto straha od izolacije utječu na spremnost na izjašnjavanje, odnosno moderiraju mehanizam koji podupire teorija spirale šutnje, op­ćenito gledano postigla je relativno heterogene rezultate. Međutim, iz njih se iskristalizi­ralo nekoliko čimbenika koje bi trebalo pobliže istražiti. Studija Dietera Fuchsa, Jürgena Gerhardsa i Friedhelma Neidhardta(1991, 20) pokazala je primjerice da su sociodemo­grafski čimbenici kao što su obrazovanje, dob i spol te ideološki čimbenici jednako zanemarivi kad je riječ o spremnosti na izjašnjavanje kao što je i osjećaj povezanosti s mišljenjem većine ili manjine. Nasuprot tome, utjecajnim čimbenicima pokazali su se politički interes, važnost koju su ispitanici pridavali nekoj temi i uvjerenje da se može utjecati na partnera u komunikaciji. Takve rezultate djelomice su potvrdila druga istra­živanja u kojima su se spoznali još neki čimbenici poput poznavanja političkih činjenica ili intenzitet kojim se zagovara mišljenje o nekoj temi(npr. Salmon/Neuwirth 1990; Lasorsa 1991; Willnat 1996; Glynn/Park 1997; Shamir 1997). Michael Schenk i Patrick Rössler (1997) istaknuli su važnost snage ličnosti. Ustvrdili su da jake ličnosti za svoje gledište prije kažu da odstupa od mišljenja većine, dok manje jake ličnosti svoje mišljenje drže usklađenim sa stajalištem javnog mišljenja. Autori takve rezultate tumače kao indikaciju da se jake ličnosti više odupiru mišljenju većine od slabih ličnosti. Budući da su i osobe s izrazitom snagom ličnosti i osobe s izrazito slabom ličnosti bile iznimno sposobne pro­cijeniti stvarnu raspodjelu mišljenja, rezultati se nisu mogli protumačiti iskrivljenom per­cepcijom socijalne okoline. Neki su autori, doduše, doveli u sumnju sposobnost percepcije većinskih i manjinskih odnosa. Postojanje«kvazi-statističkog organa percepcije» pokušali su opovrgnuti argu­mentima teorija koje polaze od iskrivljene percepcije društva( pluralistic ignorance , tj. većina se zavarava o većini, odnosno mišljenje manjine drži se mišljenjem većine i 270 Gerhards je evaluirao jedan test rasprave u vlaku iz 1989. godine u kojem su se ispitanici u četiri različite situacije trebali očitovati o svojoj spremnosti na komunikaciju. Te četiri situacije nastale su na temelju dviju različitih tema i dvaju različitih mišljenja o svakoj od tih tema(pro et contra). Radilo se o pitanju je li u redu ili nije da se ljudi tijekom demonstracija obrane protiv napada policije i je li u redu ili nije da građani azilantima na nasilan način dadu do znanja da se trebaju vratiti u svoju domovinu. 213