Izostanak agresivnosti nakon konzumacije nasilja u medijima alternativno se može ob­jasniti pomoću teze o inhibiciji . Njezini zagovornici polaze od pretpostavke da proma­tranje nasilja u medijima, osobito uz eksplicitno prikazivanje njegovih negativnih poslje­dica, izaziva učinak zastrašivanja i sprečavanja agresivnosti. U gledatelju se pojavljuje strah od agresije koji smanjuje odlučnost na vlastito agresivno ponašanje(npr. Kniveton 1978). Fenomen da promatranje nasilnih postupaka u medijima može izazvati čak suprotno ponašanje recipijenta naziva se tezom o obratu (koja se naziva i« efektom bumeranga » ili« efektom reaktancije »; Selg 1998, 49). Ona se zasniva na pretpostavci da promatranje medijskog nasilja u određenim okolnostima može intenzivirati prosocijalno ponašanje (usp. s tezom excitation-transfer ). Doduše, Ekkehard F. Kleiter(1997), na čijim se rezul­tatima ta teza zapravo temelji, taj je efekt u znatnijoj mjeri zapazio samo kod djevojčica. I Jürgen Grimm konstatirao je da medijsko nasilje može izazvati protunasilne efekte (1999). Njegova su istraživanja dokazala da mediji mogu djelovati u smjeru«negativnog učenja»(o recipiranim modelima nasilja počinje se kritički razmišljati). Doduše, i taj efekt obrata ponovno se može okrenuti. To je fenomen koji Grimm naziva Robespierrovim afektom : impuls koji je u po četku bio kritičan prema nasilju, tj. suosjećanje sa žrtvom pretvara se u agresiju prema počinitelju. Razlog tome Grimm(1999, 706) vidi u poisto­vjećivanju recipijenta sa slabim i maltretiranim osobama zbog čega mu se primjena svih mogućih sredstava protiv«moćnih gadova» može učiniti posve legitimnom. Prema tezi o habitualizaciji , stalna konzumacija televizijskog nasilja otupljuje i desenzibilizira recipijenta, kojemu su potrebni sve jači nasilni podražaji. U njemu se smanjuje sposobnost empatije, u prvom redu suosjećanja sa žrtvama nasilja, a nasilje se počinje doživljavati normalnim, svakodnevnim ponašanjem i primjerenim načinom rješa­vanja konflikata. Drugim riječima, povećava se tolerancija prema nasilju i smanjuje prag sputanosti da sami budemo nasilni. Glavni je problem tog pristupa da se pojam«habitu­alizacije» u različitim studijama vrlo različito shvaća i operacionalizira. Meta-analiza is­traživačkih rezultata(Fröhlich, Kunczik i dr. 1993) koja je identificirala ukupno 30 studija od 1983. do 1992. godine, pokazala je da tezu o habitualizaciji još treba empirijski istražiti. Noviji rezultati istraživanja pokazuju da konzumacija medijskog nasilja može imati efekte desenzibilizacije. Tako su npr. Michael Myrtek i Christian Scharff(2000) fiziološki mjerili emocionalni angažman pri gledanju televizije i utvrdili da je taj angažman osoba koje puno gledaju televiziju manji nego onih koje ju malo gledaju. I Grimm je(1999) u neko­liko pokusa utvrdio da recepcija nasilnih scena smanjuje sposobnost suosjećanja sa žrtvom nasilja. No, općenito se može reći da teza o habitualizaciji još nije uvjerljivo dokazana. Teza o kultivaciji polazi od pretpostavke da intenzivna konzumacija televizije dugoro čno iskrivljuje sliku svijeta prema«televizijskoj realnosti» i da npr. može izazvati strah od zločina. U meta-analizi studija o kultivaciji napisanih u posljednjih 20 godina James Shanahan i Michael Morgan(1999) zaključuju da je, općenito gledano, teza o kultivaciji potvrđena u nizu znanstveno-istraživačkih radova. Međutim, oni isto tako priznaju kako očito još postoje«treće varijable» koje nisu dovoljno istražene, što dovodi do različitih efekata kultivacije pa se ne može jednoznačno odrediti kauzalna veza između različitih varijabli kultivacije(moguće je npr. da se strah ne pojavljuje zbog intenzivne konzumacije televizije nego da plašljivi ljudi, kako bi izbjegli dodir s opasnim svijetom, ostaju kod kuće i mnogo gledaju televiziju). 224