Tematika kauzalnosti povezana je s metodološkim poteškoćama. Michael Schenk(2002, 565) u tezi o kultivaciji vidi primjer velikih poteškoća s kojima se znanost susreće kad uvjerljive teoretske koncepcije pokušava pretvoriti u empirijski provjerljive hipoteze:«Ma­lo tko može osporiti da televizija, upravo u SAD-u, doista ima velik utjecaj na gotovo sva područja ponašanja recipijenata, pa možda čak i pridonosi duhovno-političkoj propasti društva. Međutim, ta se hipoteza gotovo ne može empirijski dokazati .» Metodološki instrumentarij društvenih znanosti ne može dokazati kauzalne veze unutar složenog spleta utjecaja od recepcije televizijskih sadržaja do stavova gledatelja. Prema mišljenju Helene Bilandžić(2002, 67) znanstveno istraživanje kultivacije doduše upravo sada«prerasta fazu replikacije statističkih veza i posvećuje se istraživanju kau­zalnih utjecaja.» No i dalje se provode jednostavne korelacijske studije koje često igno­riraju ili ne uključuju dovoljno već postignute rezultate(Kunczik i Zipfel 2006). Ipak, barem se uočava trend prema znatnijem uključivanju promjenjivih varijabli kao što su televizijski žanrovi(u prvom redu krimići, lokalne vijesti s nasilnim sadržajima), osobno iskustvo s kriminalom i postupci obrade informacija. Znanost koja istražuje to područje već je pridonijela boljem razumijevanju procesa kultivacije, ali nije uspjela potpuno objasniti kauzalne veze ni riješiti problem njihova otkrivanja. Kultivacija emocija novo je područje istraživanja 295 (Winterhoff-Spurk, Unz i Schwab 2001; Unz, Schwab i Winterhoff-Spurk 2002), ali dosadašnji rezultati istraživanja te teze nisu zasad stigle dalje od pretpostavki. Jednostavna pretpostavka o postojanju opće i izravne sugestije medija koja uzrokuju oponašanje može se smatrati opovrgnutom. To međutim ne znači da se u određenim uvjetima ne mogu pojaviti imitacijski efekti. Dio novijih istraživanja te pretpostavke bavi se realnim, a dio fiktivnim medijskim sadržajima. U cjelini razlikujemo tri skupine studija (usp. pregleda radi Kunczik i Zipfel 2006): istraživanja ubojstava, masovnih ubojstava i spomenutih bjesomučnih ubojstava, istraživanja kaznenih djela protiv stranaca te istra­živanja oponašanja samoubojstava. Kad je riječ o ubojstvima, masovnim ubojstvima i bjesomučnim ubojstvima, neke studije upozoravaju na mogućnost imitacijskog pona­šanja. Budući da su ta istraživanja metodološki problematična, rezultate valja tumačiti oprezno. Kad je riječ o kaznenim djelima protiv stranaca, istraživanja Hans-Bernda Brosiusa, Franka Essera i Bertrama Scheufela(Brosius i Esser 1995a; 1995b; 1996; Esser, Scheufele i Brosius 2002) pokazuju da glavni događaji prikazani u medijskim izvješćima mogu potaknuti njihovo širenje(ali ga ne mogu prouzročiti). To se događa samo u određenim uvjetima, kad već postoji plodno tlo(mnoštvo doseljenika i s tim u vezi velika zabrinutost stanovništva, učestaliji medijski prikazi o imigraciji i neprijateljstvu prema strancima, spremnost potencijalnih počinitelja na nasilno ponašanje). Najviše studija tematiziralo je posljedicu oponašanja samoubojstava o kojima se pisalo ili su prikazani u medijima. U njima je utvrđeno postojanje imitacijskih efekata(Wertherov efekt) 296 . Rezultati tih studija međutim upozoravaju da su mediji samo jedan od mnogih, vjerojatno važnijih uzroka, odnosno samo«okidač» za samoubojstvo koje se već duže planiralo. Ne smiju 295 Taj pojam označava ideju prema kojoj površna prerada emocionalnih sadržaja prikazanih na televiziji, dugoročno uzrokuje otupljivanje emocionalnoga života. 296 Ime je dobio prema Goetheovu djelu Patnje mladog Werthera koje je bilo zabranjeno u nekoliko zemalja jer se strahovalo od mogućeg oponašanja. 225