sposobnosti percepcije, razina uzbuđenosti, karakterne osobine, interesi, prijašnja iskustva, npr. potvrda stečenih obrazaca ponašanja) i situacijske uvjete (npr. socijali­zacija, norme i ponašanje u obiteljskom okruženju i među vršnjacima). Teorija učenja pritom uzima u obzir da je ponašanje pod nadzorom mišljenja i da različiti promatrači mogu potpuno jednake sadržaje različito percipirati i u skladu s tim različito djelovati. Ipak, teorija učenja se, što je uočljivo iz teksta koji slijedi, s obzirom na utjecaj prikazivanja nasilja, još mora modificirati novim rezultatima(Grimm 1999) u kojima će se istaknuti važnost perspektive žrtve. U posljednje vrijeme u znanstvenoistraživačkim krugovima pozornost pobuđuje i teoretski pristup koji se na engl. naziva priming , a i teorija skripta , koji prvenstveno ispituju važnost podražaja što izazivaju agresiju.«Priming», koji se među ostalim nadovezuje na Berkowitzevu«cognitive neoassociation theory»(npr. Berkowitz 1984; Geen 1998) kaže, pojednostavljeno, da su semantički međusobno povezane kognicije, osjećaji i tendencije ponašanja, u mozgu povezani asocijativnim vezama, tj. neuronskim mrežama. Kad u skladu s tim neki stimulus(npr. nasilni medijski sadržaji) stimulira čvor unutar tog sklopa ( priming ), pojavljuje se efekt emisije u kojoj se stimuliraju misli, osjećaji i tendencije ponašanja koji su u vezi sa stimuliranim čvorom. Taj automatski proces, tj. proces koji je shvaćen kao spontan i nenamjeran, utječe na interpretaciju novih stimulusa i kratkoročno povećava vjerojatnost da će se pojaviti agresivno ponašanje. Drži se, međutim, da se određeni konstrukti ponovljenim stimuliranjem naposljetku mogu i«kronično» aktivirati odnosno ostati pristupačnima, pa se mogu pojaviti i dugoročni efekti(usp. sažetak u Todorov i Bargh 2002). Rezultati istraživanja potvrđuju da nasilje u medijima može proizvesti priming efekte. Postoje naznake da to nisu samo kratkoročni učinci, ali dugoročni se još moraju istražiti. Treba također precizno otkriti procese koji prate priming jer o tome u teoriji postoje vrlo različite ideje. Dosad objavljene studije(u prvom redu zbog često neprikladnih operaci­onalizacija; usp. Kunczik i Zipfel 2006) još ne mogu uvjerljivo objasniti kako priming utječe na nasilno ponašanje. S teorijom priminga usko je povezana i teorija skripta , koja se uglavnom bavi pitanjem o tome kako recipijent obrađuje informacije. Skriptama se smatraju mentalne rutine ili «programi» pohranjeni u sjećanju koje recipijent automatski koristi kako bi upravljao ponašanjem ili riješio neki problem. Skripte sadržavaju informacije o nekom tipičnom tijeku događaja(npr. posjet liječniku), o načinu ponašanja osoba i rezultatima djelovanja. L. Rowell Huesmann(1998) polazi od pretpostavke da djeca koja su u velikoj mjeri izložena nasilju(realnom ili medijskom) razvijaju skripte koje kao strategiju rješavanja problema predviđaju agresivno ponašanje. Skripte koje se češće izvode prema sjećanju, mašti ili točnim ponavljanjem radnje prema nekom uzoru, lakše su dostupne u sjećanju. Pohranjene skripte aktiviraju se pomoću ključnih podražaja povezanih s određenom situacijom. Hoće li se i kojom brzinom će se skripte naći, ovisi i o netom primljenim stimulusima koji se putem priminga mogu aktivirati u sjećanju, čime lakše dostupnima postaju kognitivne strukture koje su s njima povezane. Prema toj teoriji medijski sadržaji mogu pridonijeti razvoju takvih skripata ili aktivaciji postojećih skripata. Hoće li se reali­zirati ponašanje koje skripta sugerira, ovisi međutim o tome koliko se ono u određenoj situaciji smatra primjerenim i obećava li uspjeh, tj. u kojoj mjeri odgovara normativnim uvjerenjima neke osobe. Teorija skripta uglavnom se bavi dugoročnim efektima. Teoretske pretpostavke empirijski su potvrđene u različitim studijama. No, slično kao za priming , i za taj pristup vrijedi da se 227