pretpostavke o procesima koji se događaju u mozgu recipijenta, u konačnici zasnivaju na empirijski nedokazivim pretpostavkama. General aggression model , koji se prije svega primjenjuje u istraživanjima ra čunalnih igara(npr. Anderson i Bushman 2001), želi integrirati temeljne ideje različitih teorija, među ostalim kognitivnu teoriju učenja, priming koncept, teoriju skripta i tezu excitation transfer i dr. General aggression model polazi od pretpostavke da se nasilje iskazuje ponajprije na temelju učenja, aktivacije i primjene struktura znanja o agresiji pohranjenih u sjećanju. Input varijable« osobe »(npr. njezin karakter, stajališta, skripte, trenutačno stanje) i« situacije» (prethodna recepcija nasilja u medijima, glavni agresivni podražaji, nagrade itd) utječu na sadašnje kognicije, čuvstveno stanje i fiziološko uzbuđenje pojedinca, pa tako i na njegovu procjenu situacije, procese odlučivanja i način ponašanja. Okolina reagira na ponašanje neke osobe. Stečena iskustva mogu promijeniti varijable inputa i ohrabriti ili sputavati buduće ponašanje. Autori ističu da se general agression model ne odnosi samo na kratkoro čne efekte. Štoviše, oni pretpostavljaju da se krat­koročni efekti s vremenom akumuliraju. Kad se pojedinci opetovano izlažu nekom stimulusu(npr. nasilju u medijima), u njima se razvijaju određene socijalne strukture znanja, tj. pojedinci uče kako da percipiraju i procjenjuju događaje u svojoj okolini i reagiraju na njih. Ponavljanom recepcijom određenih(npr. agresivnih) stimulusa i (isplativom) primjenom određenog ponašanja, te strukture postaju sve složenije, raznolikije i otpornije na promjenu. Osim navedenih struktura znanja, stvaranju agresivne osobe pridonose i medijski izazvani efekti desenzibilizacije. U cjelini general aggression model nije donio znatniji spoznajni napredak, a dio koji se odnosi na interakciju razli čitih čimbenika još treba znatno konkretizirati. Jürgen Grimm, čiji se rezultati zasnivaju na nizu istraživanja provedenih na više od 1.200 ispitanika, razvio je kognitivno-fiziološki pristup u istraživanju odnosa između medija i nasilju. Grimm je(1999, 16) u svom pristupu slijedio tri istraživačka gledišta. Prvo je trebalo dovesti u vezu motive praćenja medija i utjecaj medijski prikazanog nasilja. Druga istraživačka perspektiva trebala je kombiniranjem fizioloških i psihosocijalnih metoda ispitivanja istodobno istražiti aspekte uzbuđenja i kognicije u recepciji televizijskog nasilja. Diferenciranim proučavanjem procesa recepcije pokušalo se istražiti koliko su neki utjecaji zaista posljedica određenih sadržaja, odnosno zašto možda nedostaje jasna korelacija. Tre ća perspektiva trebala je uspostaviti vezu između psihosocijalnog utjecaja nasilja u medijima i«nadređenih procesnih varijabli», tj. ispitati razvoj uzbuđenja i tako objasniti(dugoročnije) promjene stavova recipijenata(Grimm 1999, 216). Prema Grimmovu mišljenju(1999, 18id) fiziološke varijable imaju«funkciju čvorišta u kojem se spajaju perspektiva utjecaja i perspektiva konzumacije», jer:«se s jedne strane tjelesno uzbuđenje, koje se u angloameričkoj jezičnoj varijanti naziva ‚arousal', može smatrati jednim od aspekata privlačnosti televizijskog nasilja. S druge strane ‚arousal' djeluje kao transakcijski čimbenik recepcije i time kao varijabla utjecaja. Gledatelji među ostalim preferiraju nasilne programske sadržaje jer se nadaju da će im recepcija nasilja osigurati uzbudljivu i poticajnu fizičku reakciju.(...) Promatrano sa stajališta utjecaja,'arousal' je jedan od elemenata kognitivno-fiziološke prerade prikaza nasilja koji također definira psihosocijalni output djelovanja.» Ključni rezultat Grimmovih(1999, 706) eksperimenata je u tome da su uspjeli prikazati «potpourri utjecaja u recepciji igranih filmova koji se ne može svesti na kratku i pitku formulu prema kojoj mediji društvo čine bezosjećajnim.» Štoviše, utvrđeni spektar utjecaja kretao se«od opravdavanja nasilja do odbijanja nasilja, od straha do napetosti koja zabavlja, od političkog otuđenja do rasta samopouzdanja.» Pritom je većina 228