utvrđenih utjecaja slijedila logiku negativnog u čenja. Prema toj logici recipirani modeli nasilja kritički se promišljaju, pa će nasilje zbog toga prije oslabjeti nego što će se po­jačati. Grimm(1999, 717) to ovako rezimira:«Prikazivanje nasilja u prvom redu izaziva strah koji potiče reakciju publike prema agresivnom i nasilnom ponašanju i u mnogim slučajevima emocionalno podupire rezultate učenja koji su kritični prema nasilju. Kod većine ispitanih recipijenata prikazano nasilje, čiji se utjecaj kretao prema mogućem poticanju nasilnosti, neutralizirano je ili čak nadjačano protunasilnim impulsima.» Grimm je pritom, suprotno dosadašnjim pretpostavkama teorije učenja, utvrdio da recipi­jenti ponajprije zauzimaju stajalište žrtve nasilja, tako da je perspektiva žrtve polazište svim procesima utjecaja. Na temelju rezultata pokusa Grimm je razvio tro člani model recepcije žrtve 297 (1999, 626; 2002, 173). Kad je rije č o sadržajno-dramaturškom obli­kovanju nasilja, utvrdio je da«prljavo» nasilje(brutalno nasilje s najtežim ozljedama prikazano do najsitnijih pojedinosti) djeluje drukčije od«čistog» nasilja(«bezazlene» scene bez krvi). Nakon recepcije surovih i krvavih scena koje ističu posljedice nasilja za žrtvu(Grimm 1999, 717)«kod ispitanika je zabilježen porast straha, ali je otežan prijenos agresije.» Grimm(1999, 514) zahtijeva«da se prikazivanje nasilja prezentira u sklopu dramaturškog modela'prljavo nasilje- čisto nasilje', koji ne pridonosi ni podcjenjivanju nasilja, a ni neumjerenu intenziviranju straha od njegovih posljedica.» U kontekstu svog pristupa Grimm(2002, 162) također iznova vrednuje teoriju učenja u tradiciji Bandure, koja«(…) ograničava spektar mogućih utjecaja na imitaciju , odnosno oponašanju slične oblike u čenja od uzora .» Na temelju rezultata svojih istraživanja Grimm je zaključio(2002, 175) da bi teoriju učenja od modela koja je usredoto čena na počinitelja trebalo preoblikovati, tj. proširiti perspektivom žrtve. U njegovim ispitivanjima tako su se uspješnije nego u pristupima s težištem na počinitelju, objasnile promjene agresivnosti recipijenata izazvane praćenjem medija. Grimmovi rezultati bili su suprotni tezi o imitaciji i tezi o stimulaciji, tj. pristupima«koji modele nasilja na filmu vide kao uzore agresivnosti i pretpostavljaju da prikazano nasilje, općenito gledano, u recipijentu izaziva istu agresivnost koju je iskazao počinitelj». Upravo kao što se ne može«dokazati da je počinitelj prouzročio porast agresivnosti, tako se ni utvrđeno smanjenje agresivnosti ne može pripisati recepciji počinitelja.»(Grimm,1999, 723). Grimm(1999, 723) tvrdi da rezultati do kojih je došao pokazuju kako su dosadašnje teorije o utjecaju medijskog nasilja«sklone jednostranom prikazu pojedinih aspekata.» To ne znači da su te teorije načelno pogrešne, jer«neki podaci provedenih istraživanja u određenoj mjeri itekako podupiru ideje o stimulaciji, katarzi, inhibiciji i u čenju od modela ». No, problem je što pojedine«teoretske koncepcije, kako bi bile posve vjerodostojne, nisu dovoljno relativizirane specifičnostima dramaturških uvjeta». Osim toga, te teorije nisu dovoljno pozornosti posvetile varijablama koje se odnose na recipijente. Ne može se odrediti koje varijable u nekom specifičnom slučaju uzrokuju društveno prihvatljive ili društveno štetne utjecaje«ako se pojedini efekti razmatraju u sklopu zasebnih pristupa i ako se oni međusobno konfrontiraju.» Općenito gledano rezultati Grimmovih studija 297 Prva varijanta(odnosno prva staza) žrtvine recepcije jest izazivanje straha koje prati smanjenje , odnosno sputavanje agresije. Druga staza, koji uzrokuje poja čanje agresivnosti, zasniva se na mehanizmu djelovanja već spomenutog Robespierreova afekta . Treća staza žrtvine recepcije jest efekt tragi čnosti koji uvjetuje(ako se recipijent intenzivno poistovjeti sa žrtvom)«tragičnu potresenost» koja u recipijentu budi«smirenost i osjećaj nadmoći», praćene stabilizacijom, odnosno smanjenjem agresivnosti. Doživljaj tragičnoga kraja u recipijentu može izazvati olakšanje, što potiče«pomirbu s nepromjenjivim tijekom svijeta, a pojedinac se usmjerava na sposobnost prihvaćanja umjesto na slijepu agresiju odnosno strah.»(Grimm 2002, 172). Posljedice mogu biti i porast tolerancije, sažaljenja i stvaranje optimistične slike svijeta. 229