Dugoročna istraživanja spadaju me đu važne metode istraživanja posljedica nasilja u medijima, osobito kumulativnih. Ta metoda omogućuje i primjerenije zaključke o uzročno­posljedičnoj vezi između nasilja u medijima i realnog nasilja. No, na žalost, kako bi se navodno dokazala opasnost od nasilja u medijima, često se citiraju studije koje nisu na taj način izvele svoje zaključke 300 . Međutim, unatoč tome može se reći da postojeće empirijske istraživačke, a u prvom redu dugoročne studije itekako mogu dokazati opasne posljedice medijskog nasilja. Gotovo u svim studijama utvrđena je konkretna(premda slaba) veza između nasilja u medijima i agresivnosti recipijenata. Ta veza, koja za prosjek ispitanika nekog uzorka može biti neznatna, kod nekih ispitanika, odnosno određenih subpopulacija može biti vrlo jaka. To potvrđuju i rezultati svih nedavno provedenih dugoročnih studija(npr. Singer i dr. 1999; Johnson i dr. 2002; Gentile, Linder i Walsh 2003; Slater i dr. 2003). Postoje doduše i dugoročna istraživanja koja nisu pokazala porast nasilnog ili antisoci­jalnog ponašanja pod utjecajem medija. To npr. vrijedi za panel-studiju J. Ronalda Milavskog i dr.(1982) koja se provodila više od tri godine(1970-1973) među 2.400 osnovnoškolaca u dobi od 7 do 12 godina i 800 muških tinejdžera od 12 do 16 godina. Istraživanje uvođenja televizije u izolirane kanadske općine također nije uspjelo otkriti negativne učinke nasilja u medijima(Joy i dr. 1977; Williams 1986; usp. također Kunczik 1998, 190id) 301 . Studija koja je istraživala posljedice uvođenja televizije na mali otok Sv. Helenu u južnom Atlantiku također nije pokazala da je televizija izazvala porast nasilnog ili antisocijalnog ponašanja djece premda je količina televizijskog nasilja bila otprilike jednaka kao u Velikoj Britaniji. Autori studije(Charlton, Gunter i Hannan 2002) razlog vide u tome što se ta mala zajednica temelji na čvrstim socijalnim strukturama i snažnom društvenom nadzoru koji sprečavaju da televizijsko nasilje izazove nasilno ili neko drugo antisocijalno ponašanje. Ne polazi se od teze da djeca nisu naučila nasilno se ponašati nego da ih okolina sprečava da se počnu tako ponašati. Vjerojatno najvažniju dugoročnu studiju proveli su Huesmann i dr.(2003). Na uzorku od 330 djece koja su 1977. godine, u početku istraživanja, imala od 6 do 10 godina ponovno su, poslije 15 godina, proučili učinke televizijskog nasilja. Ključni rezultat studije bio je da televizijsko nasilje recipirano u djetinjstvu, i kod dječaka i kod djevojčica, u kasnijem životu pogoduje pojavljivanju agresivnog ponašanja. Prema mišljenju Huesmanna i dr. uzrok tako«očite» veze u prvom je redu poistovjećivanje gledatelja s agresivnim protagonistima i njihovo shvaćanje da je televizijski programa realističan. Utjecaj medij­skog nasilja utvrđen je neovisno o pripadnosti društvenom sloju, intelektualnim sposob­nostima ili roditeljskom uzoru ispitanika. Posebice je iznenadila spoznaja da odgojne metode roditelja, koje su kod kratkoročnog promatranja ispitanika korelirale i s agre­sivnim ponašanjem djece i s recipiranjem nasilja, nisu imele dugoročnih posljedica(što ne znači da autori tvrde da je roditeljski utjecaj zanemariv). S obzirom na mnoštvo studija napisanih o temi«mediji i nasilje» i djelomice zbunjujućih i proturječnih rezultata koji su iz njih proizišli, provode se i meta-analize koje uvelike pomažu da se procijeni stanje istraživanja. Tu je riječ o metodi ponovne statističke analize svih prikupljenih podataka, odnosno o kvantitativnom sažimanju rezultata iz različitih 300 To npr. vrijedi za Centerwallovu studiju(1992) temeljenu na«logici rode»(gdje ima mnogo roda, ima i mnogo djece- roda, dakle donosi djecu)(usp. pregleda radi Kunczik 1998, 193id; Jensen 2001 te Kunczika i Zipfel 2006). 301 Ipak, ta se studija uporno spominje kao navodni dokaz opasnih posljedica medijskog nasilja(npr. Kleiter 1997, 85id; Potter 1999, 168id; Weiß 2000, 99id; Lukesch i dr. 2004, 202). 231