(igraju li mladi koji već jesu nasilni češće kompjutorske igre, izazivaju li te igre nasilno ponašanje ili je riječ o uzajamnom djelovanju?). Na to pitanje mogla bi odgovoriti dugo­ročna istraživanja koja, međutim, još nisu provedena. Utjecaj nasilja na internetu još je jedno aktualno područje istraživanja koje se, doduše, tek počelo provoditi. Mišljenja znanstvenika se razilaze o tome što je zapravo«nasilje na internetu»(brutalni sadržaji, upute za kaznena djela, internet kao polazište za druge nasilne medije, iskustva s onima koji se nazivaju«cyberstalkers» itd). Neke su studije istraživale negativna iskustva djece i mladeži na internetu i motive recepcije nasilnih sadržaja na internetu(npr. Valkenburg i Soeters 1999; Slater 2003). No, o mogućim utjecajima zasad se samo nagađa; još nema prihvatljivih empirijskih istraživanja koja se posebno bave nasiljem na internetu. Stanje je slično i kad je riječ o spoznajama o utjecaju nasilne glazbe(glazbenih video­spotova). Neke su studije, doduše, utvrdile da je taj medij u stanovitoj mjeri potencijalno opasan, a istraživači tumače i rezultate nekih pokusa kao dokaz da nasilni glazbeni teks­tovi mogu negativno utjecati na slušatelje(barem kratkoročno)(npr. Anderson, Carnagey i Eubanks, 2003). No, utemeljenih dokaza još je malo. Svakako, važno je uzeti u obzir razlike u glazbenim žanrovima i subjektivnost interpretacije slušatelja ili gledatelja(npr. Preston i Eden 2002). Još je posve nerazjašnjeno pitanje: jesu li djelomično utvrđeni utjecaji nasilne glazbe posljedica tekstova(kao što se to uglavnom tvrdi) ili možda same glazbe i da li u glazbenim video-spotovima moguće opasnosti proizlaze iz teksta pjesme, glazbe i vizualne prezentacije ili iz kombinacije tih čimbenika(Kunczik i Zipfel 2004; 2006). 10.5. Stanje istraživanja Može se reći da se u cjelini situacija u istraživanju teme«mediji i nasilje» posljednjih ne­koliko desetljeća nedvojbeno promijenila. U radu iz 1975. pod naslovom Nasilje na televiziji. Analiza potencijalnih kriminogenih efekata analizirane su dotadašnje empirijske studije o toj temi. Zaključeno je(Kunczik 1975, 692id) da rezultati jasno upućuju na to «kako se ne može očekivati da će gledanje nasilnih televizijskih emisija smanjiti agresiju, ali se isto tako ne mogu navesti empirijski dokazi da prikazivanje nasilja u zabavnim televizijskim emisijama potiče agresivnost. Posve je očito da nasilje gledano na televiziji ne utječe na spremnost recipijenta da se i sam ponaša agresivno». U to doba, suprotno tvrdnjama mnogih autora, nisu postojale znanstveno utemeljene studije koje bi dokazale opasnost od nasilja u medijima. Postojali su samo avanturistički interpretirani podaci. Cilj mnoštva studija sasvim je očito bio da pod svaku cijenu proizvedu željeni rezultat, bilo da je riječ o povećanju ili smanjenju agresivnosti pod utjecajem medijskog nasilja ili o izostanku utjecaja(Kunczik 1998, 77id). Bilo je čak manipuliranja podacima, tj. izostav­ljanja pokazatelja koji nisu bili u skladu s očito unaprijed stvorenim mišljenjem istraživača. Iz te perspektive svojedobna teza da mediji uopće ne utječu na recipijente korektno je sažela stanje istraživanja. Istraživanje teme«mediji i nasilje» i danas ima mnogo nedostataka. Na primjer, mnoge studije još istražuju iste teme istim metodama, uz neznatne izmjene. Upitan je i spoznajni napredak istraživanja u kojima se obrađuju sve uže koncipirana pitanja i provode analize utemeljene na vrlo složenim i jedva razumljivim oblicima znanstveno-istraživačkog rada, čiji se rezultati, međutim, u konačnici jedva mogu interpretirati. Osim toga, sadašnja istra­živanja u pravilu se nedovoljno referiraju jedna na druge, pa je teško a djelomice i nemo­guće dobiti potpunu sliku iz tako heterogenih istraživanja. 236