VI. dio Međunarodna komunikacija 1. Rasprava o kulturnom imperijalizmu i globalizaciji Pod pojmom «kultura » razumijemo cijelo socijalno naslijeđe nekog društva, tj. sve zajedničke ideje, stavove, vrijednosti i norme pripadnika određenog društva. Edward B. Tylor(1963, 33) taj je pojam 1873. godine ovako definirao:«Kultura ili civilizacija u najširem etnografskom smislu jest pojam koji obuhvaća znanje, vjeru, umjetnost, moral, zakon, običaje i sve druge sposobnosti i navike, koje je čovjek prihvatio kao član druš­tva.» Pojam «kulturnog» , ili «medijskog imperijalizma» označava situaciju u kojoj jedna zemlja vlada medijima neke druge zemlje- npr. vlasništvom nad medijima, emitiranim sadr­žajima ili distribucijskim strukturama za određene sadržaje(npr. filmovi, video-filmovi ili satelitske i kabelske televizije), a pogođena zemlja nema obrnuti usporediv utjecaj(Boyd­Barrett 1977, 17). Medijski imperijalizam shvaća se, dakle, kao strukturno obilježje. Ras­prava o kulturnom imperijalizmu 309 vodi se od pedesetih godina 20. stoljeća, osobito u Latinskoj Americi, radi obrane od utjecaja sjevernoameričke kulture. Neomarksistički autori(npr. Schiller, 1969; 1976; Mattelart 1979) pripisivali su«vojno-industrijskom kom­pleksu SAD-a» ciljano i koordinirano djelovanje, a masovne medije su okrivili da perifer­nim društvima nameću vrijednosti i ponašanje(u prvome redu potrošačke modele) koji pomažu međunarodnim koncernima da bolje iskorištavaju svoj kapital. Rasprava o kulturnom imperijalizmu gotovo je oduvijek imala, i još ima, nacionalistička(to jest pro­tukolonijalistička) obilježja. Polazna točka te rasprave jest ono tuđe, od čijeg se navodno štetnog utjecaja treba obraniti kako bi se očuvao identitet vlastitog naroda. U me­đuvremenu se vrlo intenzivno nastavlja rasprava o kulturnom imperijalizmu, primjerice na engleskom govornom području Karipskog otočja(usp. npr. Dunn 1995). Globalizacija , krilatica koja je dijelom zamijenila pojam kulturnog imperijalizma, ve ć neko vrijeme dominira raspravama s područja kritike kulture u čijem su središtu svjetski gos­podarski procesi, kulturološka nadmoć itd. OECD globalizaciju shvaća kao proces u kojem tržišta i proizvodnja različitih zemalja, uslijed dinamike trgovanja robom i uslugama te kretanja kapitala i tehnologije, sve više postaju ovisni jedni o drugima. Današnju gospodarsku globalizaciju, koja je po svojem obliku nova u odnosu prema globalizaciji iz 19. stoljeća, obilježava činjenica da granice ne prelaze samo trgovci nego i tvrtke. Nacionalne države postaju«domaćini»(Institut za svjetsko gospodarstvo, Kiel) koji mame pokretni kapital. Globalizacija nije jednodimenzionalan proces, nego može teći asimetrično i proturječno (npr. u nekim područjima čak ojačati nacionalnu, ili regionalnu kulturu, tj. dovesti do «provincijalizacije»). Globalizacija obuhvaća pokretljivost osoba(iseljavanje, turizam, privremeni rad u drugim zemljama itd.), brzo širenje novih tehnologija po cijelome svijetu, globalno financijsko tržište, te protok informacija i zabavnih sadržaja diljem svijeta. U nekim segmentima kulture(kultura mladih; posebice pop-kultura) posve je opravdano govoriti o međunarodnoj standardizaciji. Pojedini elementi zapadne kulture(npr. fast­309 Pitanje dominacije neke kulture nad drugom može se pratiti u oba aspekta, filozofsko-lingvističkom i ekonomskom sve do 18. i 19. stoljeća(o tome opširnije vidi Kunczik 1985, 129id). 240