uočeno jačanje regionalizma. Wilke(1998b, 54id) drži da je regionalizam«glavna konstanta» i dodaje:«Konstante su uočljive i kad je riječ o rangiranju zemljopisnih područja iz kojih dolaze vijesti. Malo se toga promijenilo kad je riječ o podređenom položaju Latinske Amerike i Afrike(a ako jest, onda u negativnom smjeru).» Pokazalo se da je konstanta i preferiranje elitnih nacija. Wilke i Schenk(1987, 30id) objašnjavaju činjenicu da u njemačkim informativnim mediji­ma ima malo informacija iz Latinske Amerike i da se s tog područja više objavljuju nega­tivne vijesti, time što Latinska Amerika za Njemačku ne spada u čimbenik«regiona­lizma», a ni u čimbenike«političke blizine» i«gospodarske blizine». Od važnih čimbenika vijesti ostao je samo«negativizam»(građanski ratovi, prirodne katastrofe, dužničke krize, povrede ljudskih prava, manipulacije izbornim rezultatima itd). Može se pretpos­taviti da se danas određene europske zemlje slično ignoriraju, npr. balkanske države, baltičke zemlje, Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Slovačka ili Slovenija. Haoming Denis Wu(1998.) u svojoj je meta-analizi istražio glavne čimbenike među­narodnog protoka informacija. Wu pritom razlikuje«perspektivu gatekeepera», koja se koncentrira na društveno-psihološke aspekte i«logističku perspektivu», koja se u prvo­321 me redu temelji na obilježjima struktura. Wu je(1998, 507) zaključio«that the everyday representation of the world via news media is far from a direct reflection of global re­alities.» Prema perspektivi gatekeepera, međunarodne izvještajne agencije određuju međunarodni protok informacija, ponajprije vrijednost vijesti, sociokulturološke strukture, organizacijska ograničenja novinara i postavljanje agende(«agenda setting»)(usp. poglavlje 5.7.). Prema logističkoj perspektivi, čimbenici koji određuju međunarodno informiranje jesu bruto-društveni proizvod neke zemlje, trgovačka razmjena, regiona­lizam, stanovništvo, geografska veličina, geografska blizina, političko-ekonomski interes vlastite zemlje za neku državu, status elita, komunikacijski resursi i komunikacijska infrastruktura te kulturološka bliskost. Tsan-Kuo Chang(1998) proveo je analizu Reutersova informiranja o konferenciji Svjet­ske trgovinske organizacije u Singapuru, održane u prosincu 1996. godine na kojoj su sudjelovale 162 zemlje. Od 116 vijesti gotovo se 90 posto odnosilo na tzv. glavne države; polu-periferne države spominjale su se u oko 45 posto, a periferne države samo u 9 posto vijesti. Za Changa(1998, 558) to je potvrdilo konstataciju da«international commu­nication is a manifestation of the world system arrangement.» Kyungmo Kim i George A. Barnett(1996) razvili su novi teoretski pristup u analizi međunarodnih komunikacija. Oni su međunarodni protok informacija operacionalizirali kao broj«newspapers and periodicals traded among the nations of the world» (Kim/Barnett 1996, 329). Primjenom tog kriterija glavno su mjesto u protoku informacija 1990. godine, zauzele Velika Britanija,(zapadna) Njemačka, Francuska i SAD; njima su se kao glavne države pridružile Italija, Švicarska, Nizozemska i Španjolska. Većina afričkih, latinoameričkih, azijskih i zemalja Oceanije klasificirane su kao periferne. Autori su utvrdili da vertikalna razmjena informacija između središta i periferije nije uravno­težena. 321 Kao primjer socijalno-psihološkog pristupa može se navesti studija koju su proveli Tsan-Kuo Chang i Jae­Won Lee(1992) u kojoj je o vanjskopolitičkim izvješćima anketirano 279 američkih«newspaper editors». Utvrđeno je da su bitni kriteriji odabira vijesti bili«ugrožavanje SAD-a i mira u svijetu»,«pretpostavljeni interes čitatelja»,«aktualnost» i«sudjelovanje SAD-a u nekom događaju». 246