jedne kampanje za odnose s javnošću, pozvao novinare u Vijetnam i pobrinuo se da rade u povoljnim uvjetima. No, tako velik broj novinara ubrzo je izmaknuo kontroli. Ipak, još se relativno rijetko izvještavalo o brutalnosti rata, s jedne strane zbog nepristupačnosti ratnih poprišta i problema s filmskim snimanjem, a s druge zbog slabog zanimanja novinara za istraživačkonovinarstvo. Izuzetak su bila izvješća(objavljena, doduše, tek nakon godinu i pol) o pokolju u My Laiju, u kojem su američki vojnici ubili civilno stanovni­štvo jednog sela. Premda je bilo snimaka visoke simbolične vrijednosti koje su prikazivale ratnu realnost, znanstvenici danas osporavaju mit da je proturatni pokret, koji je napos­ljetku prisilio SAD da se povuče iz Vijetnama, nastao ponajprije zbog novinarskih izvješ­taja o ratnim strahotama.(Patterson 1984a; 1984b; usp. pregleda radi i Dominikowski 2004, 71-73). To, ipak, ne mijenja činjenicu da je vojni vrh u vijetnamskom ratu naučio da se mediji tijekom rata moraju nadzirati. Ta spoznaja posebice je primijenjena u Falklandskom ratu (1982. godine), u kojem su se informacije mogle dobro kontrolirati već i zbog zabačenosti ratnog poprišta. Specijalne postrojbe pratilo je 29 predstavnika medija, od kojih ni jedan nije pripadao nekoj nebritanskoj organizaciji. Nije bilo satelitskog prijenosa televizijske slike s Falklandskog otočja, a čak je i distribucija fotografija bila ograničena. Vojni vrh instrumentalizirao je medije nadzorom informacija, a služio se i širenjem lažnih vijesti (Cockerell i dr, 1984; Morrison/Tumber 1988). U Zaljevskom ratu 1991. godine novinarstvo se kontroliralo uz pomoć tzv. pool-sustava. Odabrani novinari doveli bi se na određena mjesta unutar ratnog područja gdje im je bilo dopušteno raditi pod nadzorom. Svoje materijale potom bi mogli dijeliti s kolegama. Tako su novinari, prema mišljenju Malcolma W. Brownea iz New York Timesa , bili,«an unpaid employee of the Department of Defense, on whose behalf he or she prepares the news of the war for the outer world”(Massing 1991, 23). Glasnogovornik Pentagona Pete Williams ustvrdio je(Boot 1991, 24):«the best war coverage we've ever had”. Informacije su se nadzirale s aspekta odnosa s javnošću. Čak je i početak Zaljevskog u rata usklađen prema prime timeu , najboljem terminu emitiranja u SAD-u: prvi val napada savezničkih borbenih zrakoplova pogodio je Bagdad točno u trenutku kad su se na istočnoj američkoj obali emitirale glavne večernje vijesti. Zahvaljujući CNN-u milijuni ljudi mogli su uživo gledati napad(usp. Kunczik 1997b, 277-282). SAD je gotovo potpuno nadzirao infor­macije o Zaljevskom ratu. Na konferenciji za novinstvo održanoj 27. veljače 1991. ge­neral Schwarzkopf je priznao da su:«velik dio onog što je(...) objavljeno činile pozorno sastavljene dezinformacije»(Haus der Geschichte 1998, 40). Zaljevski rat je osim toga bio prvi«rat koji se vodio u realnom vremenu», jer su novinari, zahvaljujući mobilnoj satelitskoj tehnologiji, prvi put uživo izvješćivali iz rata. Unatoč potpunoj aktualnosti, gledatelji su jedva dobivali važnije informacije. Umjesto toga, zelenkaste slike s fleševima noćnih bombardiranja izazivale su privid autentičnosti, a slike koje je stavljala na raspolaganje američka vojska stvarale su iluziju o čistom ratu vođenom preciznim oružjem. Nakon toga u medijima se vrlo kritički raspravljalo o kvaliteti novinarstva i upravljanju informacijama u Zaljevskom ratu, pa je i američka vojska bila ponukana promijeniti medijsku strategiju u doba rata. Godine 1992. počele su vrijediti nove odredbe o ratnom novinarstvu. Uslijedio je otklon od restriktivnog izvještavanja jer je uočena opasnost od gubitka vjerodostojnosti, zbog čega bi u nekim slučajevima protivnička propaganda mogla popuniti informativni vakuum. Vojska se počela koncentrirati na aktivno uprav­261