! vladu koja odre đuje cilj rata; ! vojsku koja se za to bori; ! narod koji je treba podupirati. Polazeći od pretpostavki Carla von Clausewitza može se izvesti teorija o nužnosti cen­zure odnosno kontrole ratnog novinarstva koja se odnosi na razinu vojnih akcija, tj. izne­nađenje i varanje protivnika, ali uzima u obzir i narod, tj. njegovu spremnost da podupre rat 340 . Vojne akcije provode se u situacijama koje karakteriziraju opasnost, zbunjenost i krajnja fizička napetost. Clausewitz takvu situaciju naziva«frikcijom».«Frikcija» se pojavljuje kad se u ratu moraju promijeniti svi planovi nastali za stolom ili prije rata na vježbama (1969, 65):«U ratu je sve vrlo jednostavno, ali ono jednostavno je teško; te poteškoće se gomilaju i uzrokuju frikciju koju nitko tko nije doživio rat sebi ne može točno predočiti(...). Frikcija je jedini pojam koji prilično općenito odgovara onome što stvarni rat razlikuje od rata na papiru». Nijedna vojska neće izvesti plan zasnovan na iznenađenju ako se opravdano može pretpostaviti da je on poznat protivniku. U ratovanju je tajnost podataka vrlo važna jer- citirat ćemo Wellingtona- protivnik želi znati«što se valja s druge strane brda» 341 . O kvaliteti informiranja u ratu von Clausewitz piše(1969, 63):«Velik dio infor­macija koje se dobivaju tijekom rata jest proturječan, još veći dio netočan, a daleko najveći dio poprilično nesiguran.» Clausewitz(1969, 64) drži:«Ukratko: većina informa­cija nije točna(...)». Nužnost zavaravanja protivnika u borbi, koju je Carl von Clausewitz teoretski razradio, odavna je poznata vojskovođama. Primjerice, još je prije oko 2000 godina Sun Tsu(1999) u svojem je klasičnom djelu o umijeću ratovanja ukazao na«nadmoć putem tajnovitosti» 342 (Sun Tsu 1999, 17). Tu je tematiku istraživao Georg Simmel u svojem djelu Sociologija , u 5. poglavlju Tajnovi­tost i tajna društva . Simmel polazi od ove temeljne pretpostavke(1922, 256):«Svi međuljudski odnosi zasnivaju se, naravno, na činjenici da ljudi jedni od drugima nešto znaju». Ljudi, dakle, imaju određena očekivanja u svezi s ponašanjem drugih i znaju da ljudi s kojima su u nekom odnosu također imaju takva očekivanja. Stabilni društveni odnosi zasnivaju se, dakle, na tome da se u interakciji stvore stabilna očekivanja o očeki­vanjima drugih pomoću kojih se može predvidjeti socijalno ponašanje. Drugim riječima, u ratu je važno zavarati protivnika u njegovim očekivanjima o ponašanju druge strane, tj. potkopati temelje ljudskog suživota protivničkoj strani. Paul Watzlawick stavio je potrebu za zavaravanjem neprijatelja u ratu u kontekst komuni­kacijske teorije. Postupci odlučivanja poprimaju u ratu obilježja paradoksalnih predviđa­nja(1976, 132):«Što je neko djelovanje vjerojatnije, to je manja vjerojatnost da će se dogoditi, a što nevjerojatnije, veća je vjerojatnost da će se dogoditi». Riječ je o umijeću 340 Von Clausewitz već je znao ono što je Sir Arthur Ponsonby 1935. godine ovako izrazio:«The point is that propaganda is as much a weapon of war as a gun, and far more effective»(Squires 1935, 15). 341 U Croker Papers (1885, Svezak III, 276) Wellington piše:«All the business of war, and indeed all the business of life, is to endeavour to find out what you don´t know by what you do; that´s what I called`guessing what was at the other side of the hill´.» 342 I Niccolo Machiavelli je u svom Vladaru istaknuo važnost laži kao političkog instrumenta. Vrhunsko umijeće pretvaranja i licemjerja, koje Machiavelli zahtijeva od kneza, presudno je u vojnim akcijama kad treba iznenaditi neprijatelja. Georgeu Washingtonu pripisuje se rečenica(Westerbarkey 1987, 431):«Concealment is a species of misinformation.» 263