dezinformiranja koje nije isto što i propaganda, jer uspješno dezinformiranje dolazi iz vlastitih izvora i vjerodostojno je. Watzlawick svodi čitavu logiku dezinformiranja, tj. slanja netočnih informacija o vlastitim planovima, koju obilježava gotovo beskrajna mogućnost isprepletanja međusobnih ovisnosti, na temeljnu formulu(1976, 123):«Što on misli da ja mislim da on misl….itd.?- samo što je ovdje konačna svrha da se on navede na pogrešne zaključke, da mu se prikaže lažna stvarnost i da se pazi da on to ne otkrije sve dok ne bude prekasno.» Drugim riječima, u kontekstu širenja dezinformacija naglavce se okreću pravila normalne komunikacije. To je svijet double crossa ili dvostrukog zavaravanja. Istaknuti primjer uspješna dezinformiranja protivnika jest akcija Mincemeat u kojoj su saveznici u Drugom svjetskom ratu uspjeli prevariti Nijemce o svojem planu iskrcavanja na Sredozemlju(usp. Montagu 1953; Masterman 1972). Saveznici su na vjerodostojan način uspjeli Nijemcima prenijeti informacije(Watzlawick 1976, 132)«prema kojima su saveznici upravo zbog očite logike da će napad izvesti na Siciliji, planirali iskrcavanje u Grčkoj ili Sardiniji». Istina je uspješno prikazana kao varka, koja je time postala još vjero ­dostojnijom. 343 Primjer uspješna dezinformiranja tijekom Drugog svjetskog rata jest i operacija Fortitu­de , o kojoj je jedan od njezinih glavnih sudionika Robert Hesketh(1999) u me đuvremenu objavio informacije. Fortitude je smišljen kako bi se Nijemci zavarali o iskrcavanju savez ­nika u Francuskoj planiranom 1944. godine, što je uspješno izvedeno. Stvoren je dojam da će iskrcavanje uslijediti u srpnju 1944. na obalu La Manchea, a ono je bilo planirano za lipanj 1944. u Normandiji. Saveznici su Nijemce prevarili širenjem dezinformacija kroz tri kanala. Britanska diplomatska predstavništva u neutralnom dijelu inozemstva razglasila su određene informacije. Uspostavljena je radijska mreža između stvarnih i izmišljenih dijelova postrojbi, što je nužno izazvalo dojam grupiranja postrojbi u jugoistočnoj Engles ­koj. Taj dojam pojačavale su postavljene imitacije zrakoplova i brodova. No, treći i vjero ­jatno najučinkovitiji kanal širenja dezinformacija bilo je petnaestero pridobivenih njema ­čkih agenata koje su Nijemci koristili kao glavne izvore informacija o savezničkim planovi ­ma za iskrcavanje. Karl Bücher(1847-1930) iznio je 1915. godine tezu da je od izuma tiska svijet uvijek iznova svjedok iste drame(1926, 271id):«(…) svaki rat koji se vodi oružjem prati i rat uz 344 pomoć tiskarskog crnila u kojem svaka strana nastoji za sebe pridobiti javno mišljenje». Ferdinand Tönnies(1922, 544) u svojemu djelu Kritika javnog mišljenja ističe da je za javno mišljenje u zemlji zahvaćenoj ratom karakteristična njegova suglasnost o tome«da je rat u vlastitoj zemlji nametnuti rat, obrambeni rat ili, kako glasi engleska formula, pravedan i nužan rat.» Tönnies(1922, 545) piše«Za oblikovanje javnog mišljenja, prema prirodi stvari, odgovorni su vlada i vojno čelništvo(…). No, lako se dogodi da se zbog vrijednosti vijesti o pobjedi stvarna pobjeda uveličava, a stvarni poraz, vijest koja prirodno izaziva suprotan učinak, umanjuje ili prikriva; a od lakomislenosti ili pomanjkanja savjesti u svezi sa širenjem istine nije dalek korak do odluke o svjesnoj prevari, o širenju laži. To se događa u povijesti ratova u svim epohama(…)». 343 Sažet prikaz o varkama i zavaravanju tijekom Drugog svjetskog rata nalazimo kod Deara i Foota(1995, 283id). 344 Ludwig Roselius(1874-1943), osnivač tvrtke Kaffee HAG, radio je tijekom Prvog svjetskog rata kao propagandist za Njemačku. Utjecao je na bugarski tisak tako što je otkupio cijelu proizvodnju tiskarske boje te zemlje i prodavao je samo novinama koje su bile naklonjene Njemačkoj ili su se obvezale o njoj pisati(Kunczik 1997a, 221 id). 264