Širenje nacionalne mržnje još je jedan od načina utjecaja na moral stanovništva ili postrojbi. U svojemu djelu Socijalna psihologija masovne laži Schneersohn ovako sažima dijalektička iskrivljavanja ili parole zaraćenih država(1927, 546):«Život mase oduvijek su karakterizirale grabežljive, ratoborne strasti koje su se sukobljavale sa suprotnim vrijednostima- religioznim, etičkim, kulturno-socijalnim načelima solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Ali u svako doba grabežljiva ratobornost dijalektički bi se na mala vrata uvukla u narod uz pomoć poznatih konstrukcija». U takve pojmove ubrajaju se:«sveti rat»,«domovinski rat»,«oslobodilački rat»,«preventivni rat»,«obrambeni rat», «iznuđeni ili nametnuti rat» itd. 3. Načela ratne propagande Spomenuta izlaganja već upućuju na zaključak da se ratna propaganda oduvijek služila određenim argumentima i načelima koja se u pomalo izmijenjenu obliku mogu naći u različitim ratovima. Te mehanizme već je sažeo Arthur Ponsonby(1930) u vezi s Prvim svjetskim ratom, a sistematizirala ih je Anne Morelli(2004). Predstavit ćemo 10 modela argumentacije koje je ona izradila i objasniti ih uz pomoć aktualnih primjera: 1. Mi ne želimo rat Budući da su ratovi rijetko popularni, državnici prije objave rata ili pri samoj objavi rado ističu kako su protiv svakog rata. To je primjerice učinio i George Bush kad je najavio napad SAD-a na Afganistan i izjavio:«Mi smo miroljubiva nacija»(usp. Roy 2001). 2. Neprijatelj je isključivi krivac za rat Da je rat potreban unatoč svoj ljubavi prema miru, političari rado obrazlažu time da ih ponašanje protivnika prisiljava na takve postupke. Matthew Rothschild u članku«Pre­sident leading us around by the nose»( The Honolulu Advertiser , 5. ožujka 2003, A14) ističe da predsjednik George W. Bush na sljedeći način vješto manipulira javnim mišljenjem:«(…) twice in his State of the Union speech and again last week, Bush used the'if war is forced upon us'». 3. Neprijatelj ima demonske osobine Kada se stvara slika o neprijatelju 345 , učinkovitije je da se ne demonizira cijeli narod nego da se neprijatelj personalizacijom učini opipljivijim tj. da se u prvom redu neprija­teljski vođa stilizira kao vrag u ljudskom obličju. 345 Oblikovanje slike o neprijatelju oduvijek je bio omiljen postupak stabiliziranja javnog mišljenja u doba rata, odnosno njegove pripreme za rat. Oblikovanje slike o neprijatelju u stanovništvu stvara osjećaj ugroženosti povezan s potrebom za jakim vodstvom, odnosno velikom spremnošću na prihvaćanje autoritarnog vodstva. Što je navodna opasnost od stvarnog ili izmišljenog protivnika veća, to je i veća potreba za jakim vođama. Slike o neprijatelju i te kako mogu služiti tome da se frustracije koje postoje unutar države projiciraju izvan nje i tako učine«neškodljivima». U doba rata protivnik je stigmatiziran u nečovjeka, u zvijer. Tako je Herbert George Wells, koji je Nijemcima tijekom Prvog svjetskog rata pripisivao intelektualnu inferiornost, Njemačku nazvao «Frankenstein Germany», a Rudyard Kipling je upozorio:«The Hun is at the gate.» Kipling je tvrdio:«This is not war. It is against wild beast that we fight»(Kunczik 1998a, 36; Kunczik 2001). 265