S jedne strane rasprave o učešću mladih u politici nalazi se konvencionalna perspektiva, koja prikazuje mlade kao politički otuđene, nezainteresovane za institucije i pasivne u odnosu na demokratsko nazadovanje(Quintelier 2007; Wat ­tenberg 2012; Blais& Rubenson 2013). S druge strane je op ­timističnije viđenje, koji mlade prepoznaje kao politički ak ­tivne, iako uglavnom kroz netradicionalne, horizontalne i problemski orijentisane oblike angažmana(O’Toole et al. 2003; Sloam 2014; Vromen, Loader& Xenos 2016). Međutim, oba pristupa ostaju ograničena pretpostavkama o tome šta se smatra politikom i šta čini politički događaj. Pozivajući se na Jacquesa Rancièra, ovaj članak predlaže drugačiji pristup. Za Rancièra, politika nije upravljanje moći ili institucijama, već rijedak i disruptivni događaj koji preki ­da postojeći poredak(Rancière, 1999). Politika počinje onda kada oni koji„nemaju udjela“ u uspostavljenom poretku is ­tupe i zahtijevaju jednakost, potvrđujući se kao politički subjekti. Taj trenutak nije proceduralan ni kontinuiran, već isprekidan. Politički događaj, dakle, nastaje kada isključena grupa govori ili djeluje u ime jednakosti, polažući pravo na subjektivitet koji joj je ranije bio uskraćen. Ne mora biti nas ­ilan, ali remeti dominantnu logiku o tome ko smije govoriti, djelovati i biti priznat. Time preoblikuje ono što je vidljivo i čujno u političkom polju(Rancière, 2004). Nedavni talasi protesta u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori mogu se razumjeti kroz ovu prizmu kao trenuci koji su narušili postojeći poredak dajući glas onima koji su bili politički nevidljivi. U Sjevernoj Makedoniji, međutim, za raz ­liku od Srbije, otpor je ostao uglavnom ograničen na neza ­visne medije i digitalnu sferu. Iako su društvene mreže bile preplavljene bijesom, očajem i zahtjevima za odgovornošću, ovaj digitalni aktivizam se teško pretakao u održivo, ut ­jelovljeno i emocionalno prisustvo na ulicama. Ostaje čin ­jenica da je svaki naredni protest okupljao manje ljudi nego prethodni. Danas jedini kontinuirani protesti su oni koje predvode roditelji mladih stradalih u Kočanima(protest „Marš anđela“), uz podršku građanske inicijative„Ko je sl ­jedeći?“. To ne znači da te proteste treba proglasiti neuspješnim. Naprotiv, oni nas podstiču da preispitamo šta uopšte pred ­stavlja uspjeh protestnog pokreta i da prepoznamo da protestni talasi u Sjevernoj Makedoniji poprimaju različite forme, jezike i repertoare otpora. Ono što najnovije mobili­zacije razlikuje od ranijih nije samo njihov sadržaj, već i for ­ma. Svjedočimo pojavi generacije koja više ne govori jezi ­kom ideologija poznatih starijim kohortama. Umjesto struk­turiranih doktrina ili partijskih veza, njihov politički izraz oblikuju neposrednost, emocionalna jasnoća i snažna posvećenost pravdi i odgovornosti. Drugim riječima, centralno pitanje nije samo protiv čega mla­di protestuju, već kako i zašto njihov način protesta odraža ­va širu transformaciju samog značenja političkog angažma ­na danas. Teza 2: Javna tuga kao ključni element političkih okupljanja Protesti koji su uslijedili nakon tragedije u Kočanima duboko su oblikovani emotivnom gramatikom i vizuelnim jezikom protesta u Srbiji nakon smrti 16 ljudi zbog urušavanja nad ­steešnice željezničke stanice u Novom Sadu. U oba slučaja dominantan način protesta bila je javna tuga. Okupljanja u Sjevernoj Makedoniji nijesu bila bučna niti performativna u tradicionalnom smislu. Bila su tiha, ozbiljna, obilježena šut ­njom, crnom odjećom, svijećama i simboličnim gestovima tuge. Nijesu se mobilisali oko jasnih zahtjeva ili nade u transformaciju, kao što je bio slučaj sa„Obojenom revoluci ­jom“. Umjesto toga, ljudi su se okupljali u javnom prostoru da zajedno žale, dijele tugu i oplakuju izgubljene živote, ne samo zbog specifične tragedije, već i zbog sistema koji kon ­tinuirano ne uspijeva da zaštiti. Za razliku od nade i kreativne energije koja je karakterisala „Obojenu revoluciju“, ovi protesti nosili su težinu očaja. Ipak, taj očaj nije apolitičan. Naprotiv, javna tuga u ovom kontek ­stu postaje politički čin: ona izražava kolektivno odbijanje da se smrt izazvana sistemskom nemarom normalizuje. Suočeni sa državnom ćutanjem, negiranjem ili tehno-bi ­rokratskim upravljanjem tragedijom, tuga postaje oblik ot­pora. Ona insistira da ovi gubici nijesu nesreće, već posljed ­ica šire društvene i političke propasti. Tugu pretvara u vidlji ­vost, a vidljivost u spor, emotivno snažan oblik odgovornosti. Ponovo se pozivajući na Rancièra, možemo reći da ovi pro ­testi rekonfigurišu senzibilno čineći tugu vidljivom tamo gdje je često skrivena ili depolitizovana. Javna potvrda tuge je inherentno politička: životi koje oplakujemo, i oni koje ne oplakujemo, otkrivaju mehanizme moći. Javnim tugovan ­jem potvrđuje se da su ti životi vrijedni žaljenja, da njihov gubitak znači i da se ne smije zaboraviti(Butler, 2004). Tihi protesti tako postaju moćna artikulacija zajedničke ranjivo ­sti i napuštenosti. Tuga ovdje predstavlja politiku prisustva - način da se pokaže ko je prisutan u javnom prostoru, čija je bol priznata i čiji životi se smatraju politički značajnim. Ona čini vidljivim ne samo tijela koja se okupljaju, već i istorije, gubitke i nepravde koje ta tijela nose sa sobom. U slučaju Sjeverne Makedonije, javna tuga je takođe djelova ­la kao sila neočekivane jedinstvenosti. Za razliku od mnogih prethodnih protestnih pokreta, protesti u Kočanima privre ­meno su suspendovali etničke podjele i nacionalističke nar ­ative. Albanska zajednica, istorijski tretirana kao unutrašnji “drugi” u makedonskom nacionalizmu, pridružila se javnoj tuzi. Jedna albanska škola čak je izvela javni performans sa učenicima dan nakon tragedije. U sličnom gestu solidarnos ­ti, Bugarska nije samo izrazila saučešće, već je poslala medicinsku pomoć i mobilisala humanitarne napore za pri ­kupljanje donacija za žrtve i njihove porodice. Ove reakcije pokazuju da tuga, kao politička praksa, može proizvesti trenutke kolektivne identifikacije koji nadilaze et­ničke i nacionalne linije. U žalosti, kategorije koje su nas dijelile, poput etničke pripadnosti, jezika i nacije, privreme ­Građanska mobilizacija kao odgovor na institucionalni deficit 13