ma poput Sjeverne Makedonije. Neoliberalizam, zasnovan na obećanjima efikasnosti, tehnokratskog upravljanja, pri ­vatizacije i individualne odgovornosti, predstavljao se kao jedini održivi sistem. Međutim, tragedija u Kočanima, poput drugih u regionu, otkrila je posljedice decenijskog institucio­nalnog pražnjenja, urušenih javnih servisa, normalizovane nesigurnosti i duboke gubitka povjerenja u državu. Protes ­tanti ne tuguju samo zbog pojedinačnih propusta, već se suočavaju sa političkom racionalnošću koja više ne može garantovati sigurnost, brigu ili životno održivu budućnost. Ključno je da ovo rasplitanje nije ograničeno samo na Sje ­vernu Makedoniju ili Zapadni Balkan. Širom svijeta, od SAD do Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Latinske Amerike, građani sve glasnije ukazuju na neuspjehe neoliberalizma u odgovoru na rastuće siromaštvo, nedostupno stanovanje, propadajuću infrastrukturu i osjećaj napuštenosti. Skok in ­flacije i sve veće nejednakosti pretvorili su svakodnevnu preživljavanje u politički problem. Ono što se nekada sma ­tralo ekonomskom reformom, sada izgleda kao sistemski nemar. Protesti u Kočanima, iako lokalno ukorijenjeni, odjekuju ovim globalnim raspoloženjem: produbljena ra ­zočaranost tržišno baziranim upravljanjem i hitna, iako još ne artikulisana, potraga za alternativama. Naravno, može se argumentovati da je slučaj Kočani prema ­li da bi se tvrdilo da označava kraj globalnog političkog por ­etka. I to je možda tačno. Ono što ovaj trenutak nudi nije potpuna slika kolapsa neoliberalizma, već kontura, frag ­ment, signal krize kroz koju ovaj poredak prolazi. Još ne pruža jasnu viziju šta dolazi, ali doprinosi rastućoj neizvjes ­nosti koja definiše našu sadašnjost i ukazuje na težinu, ali i potrebu, imaginacije novog političkog horizonta. Ova ideja, međutim, zaslužuje dalji razvoj u drugoj studiji, koja bi siste ­matičnije ispitala regionalne i globalne implikacije ove promjene i nove političke forme koje ona može proizvesti. Za sada, protesti u Kočanima ne nude rješenje, već prekid, afektivni signal političke mogućnosti usred sveprisutne is ­crpljenosti. Nedovršeni politički horizont Uprkos intenzitetu javne tuge i ogorčenja, protesti u Kočan ­ima nijesu proizveli direktne političke posljedice. Vlada je odgovorila uglavnom simboličnim gestovima, popute nared ­be za brojna hapšenja, što su mnogi vidjeli kao populistički pokušaj da se prikaže odlučna borba protiv korupcije. Prvo ­bitna reakcija Parlamenta naišla je na kritike javnosti jer je neposredno nakon tragedije napravio dvosedmičnu pauzu, djelujući neposvećeno u kritičnom trenutku. Po povratku, debate su bile kontroverzne: neki opozicioni poslanici, posebno iz Socijaldemokratskog saveza(SDSM), zahtijevali su javna saslušanja kako bi se istražili institucionalni pro ­pusti i omogućilo porodicama žrtava i stručnjacima da svje ­doče, dok su članovi vladajuće partije(VMRO DPMNE) to odbijali i optuživali ih za politizaciju tragedije. Nijedno saslušanje nije održano, a obećanja zvaničnika da ovo označava„kraj ere korupcije“ ostala su puka retorika. Osim hapšenja, nijesu sprovedene suštinske reforme niti insti­tucionalne promjene, što produbljuje javni cinizam. Progresivni i socijaldemokratski akteri nijesu uspjeli da sa­gledaju dublji značaj ovih protesta i političku priliku koju oni predstavljaju. Iako protesti odražavaju duboko razočarenje sistemskim nemarom i iscrpljenošću neoliberalnog upravl ­janja, ovi akteri pokazuju malo svijesti o mogućnosti da građanima ponude nove modele društvene kohezije, brige i solidarnosti. Njihovi odgovori ostali su usko proceduralni, fokusirani na ostavke i nadzor, bez uvažavanja šire političke iscrpljenosti i želje za strukturnim promjenama koje pokreću javno nezadovoljstvo. Na taj način, oni nastavljaju djelovati unutar zastarjelog političkog okvira, propuštajući priliku da artikulišu viziju koja odgovara na sve slabije povjerenje građana u institucije i krhkost društvenog ugovora koju je ova kriza otkrila. Č etiri teze obra đ ene u ovom tekstu- politi č ki generacijski pomak, centralnost javne tuge, prelazak od partijske kritike ka sistemskom odbijanju i erozija neoliberalne politi č ke logike- prikazuju pejza ž protesta koji je fragmentiran, ali rezonantan. Ovo nijesu pokreti sa jasno definisanim zahtje­vima ili harizmati č nim liderima, ve ć izrazi slomljenih o č ekivanja: spontani, afektivni otpori da se ć uti pred gu­bitkom, nemarom i institucionalnim neuspjehom, iaodvijaju se u vremenu kada stari jezici transformacije više nijesu dovoljni, a novi još nijesu oblikovani. Građanska mobilizacija kao odgovor na institucionalni deficit 15