O politi čkoj korektnosti hegemoniju“(Friedman, 2019: 257). Razlika između ljevice i desnice, posebice u SAD ­u, je postala enormna, a mnogi dijelovi debate i međusobnih prijepora imaju korijen upravo u raspravi o dimenzijama političke korektnosti. „Toliko je politička korektnost postala etablirana ideologija da su tradicionalne uloge desnice i ljevice zamijenjene. Desnica je tradicionalno predstavljala uspostavljeni status quo protiv revolucionarnih napada ljevice. Ali politički korektna ljevica sada je postala establišment...“(Browne, 2006: 33) Zanimljivo je da prilikom razmatranja i kritiziranja političke korektnosti kod 'suparničke strane' može se zaključiti da desnica zagovara tezu o opasnosti, dok ljevica tezu o jalovosti političke korektnosti(Jukić, 2021: 7). 2.2. Kulturni rat U razdoblju kada narativi političke korektnosti iz sveučilišnih kampusa zapljuskuju sve sfere društva, te se radikaliziraju u zahtjevima, reakcije s desnice bivaju neminovne i dolazi do ideološkoga sukoba u koji u određenom trenutku postaje pravi pravcati 'kulturni rat'. Postmoderna ljevica prihvaća radikalne zahtjeve političke korektnosti tražeći prevrednovanje dotadašnjih dominantnih društvenih vrijednosti. Nije više upitno da korištenje nekorektnih izraza postaje opća norma, već i vrijednosna osnova na kojoj je društvo izgrađeno postaje kontroverzn a i izložen a nemilosrdnoj kritici. „Kultura dominantnih grupa postala je dominantnom kulturom. Problem je u tome što se doživljava kao nešto univerzalno, prirodno i neutralno. Dominantna kultura u Americi je bijela, muška i heteroseksualna i ona proizvodi rasizam, seksizam i heteroseksizam, bile dominantne grupe toga svjesne ili ne. Oni su poput buržoazije iz devetnaestoga stoljeća koja nije bila svjesna činjenice da svoja klasne vrednote predstavlja kao neutralne i univerzalne. Dakle, kultura može biti opresivna čak i kad opresija nije namjerna… Želimo li prepoznati opresiju, trebamo slušati glasove potlačenih. Crnci, Arapi, homoseksualci, invalidi, Indijanci i ostali mogu nam, poput žena, objasniti na koje ih načine dominantna kultura čini nepoželjnima, inferiornima ili izopačenima.“(Kurelić, 2005: 19). Pripadnici pojedinih manjinskih/ugnjetavanih grupa ne žele samo liberalnu inkluziju sebe kao individua u dominanti društveni okvir već prepoznavanje svoga grupnoga identiteta kao ravnopravnoga i posebnoga segmenta društva u cjelini. To izis kuje 'kulturnu revoluciju' koju protagonisti takvih stavova žele izvesti.„Politika različitosti 31