O politi čkoj korektnosti karakteristika jamči im se opstanak ako se suoče s bliskim međuetničkim odnosima (Barth, 1997: 229). Tako se ističe predimenzionirani srpski doprinos razvoju europske kulture, nauke i umjetnosti veličajući svijetu poznate“srpske manastire, epske pjesme, folklor, književnost, muziku, sport(Marić et al. 20 05 prema FOD, 2007:129) i simbolički ga nabijajući u reprezentativnom liku Nikole Tesle kojeg svojataju i mrski Drugi slaveći ga kao hrvatskog fizičara, znanstvenika i izumitelja(Bekavac, Skenderović, 2009: 153). Treći će neminovno promicati vrijednosti svojstvene islamskoj kulturi i religiji, teško prihvatljive za„one malobrojne druge“(Pašalić- Kreso, 2004:174). Ni jedni, ni drugi ni treći ne odustaju od kralja Tvrtka i anti- antifašizma kao diskreditacije neistomišljenika. Iako su ove pojavnosti udžbenički dokumentiran e, jezični manevri elita koji održavaju status podređenosti određenih marginalnih skupina gotovo svakodnevni, godinama smo pokušavali izbjeći staviti problem uvredljivog govora na vrh političke i akademske agende, što se pokazao kao svojevrstan bijeg od stvarnosti. No kako Lewis Carroll u Alisi u zemlju čudesa zaključuje„A kad ne znaš kamo ideš, svaki put će te odvesti do tamo“. 5.3. Slučaj Romi vs. politička korektnost Maglina nehajnog govora o romskoj etničkoj manjini jedan je od prvih poticaja za sučeljavanje s „slučajem Roma“ . Riječ je o najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Bosni i Hercegovini, gdje se Rome može svrstati u etnički, socijalno i ekonomski pa i politički marginalizirane manjine. I dok se uglavnom priča o posljednjoj deprivaciji, gdje preko ove nacionalne manjine poboljšavaju politički položaj svi„Ostali“, ostali oblici marginaliziranosti rijetko se spominju. Pismeni tragovi kažu da su u BiH još od 1565. godine izgrađivali željezne i kamene kugle za Mustafa- pašu. Različito su i nazivani, no sva su imena egzonimi. Osim Rom. Dok je riječi Rom označitelj za„svetog umjetnika hramova“, za čovjeka, za ljudskost, Ciganin potječe od grčke riječi anthigane koja znači nevidljiv i koju su populacije prijema koristile i za nomade, vještice, lake žene i za Rome. Nadalje, polazeći od Gordonove tipologije integracijskih odnosa koja razlikuje intrinzičnu kulturu(religijska vjerovanja, jezik, etničke vrijednosti, glazbeni ukus, literatura, osjećaj zajedničke prošlosti) od ekstrinzične kulture(način odijevanja, obrasce izražavanja emocija, ustaljene navike, govorni akcent i sl), lako je uočiti da je akulturacija kod Roma zahvatila uvelike elemente intrinzične kulture prkoseći uobičajenoj adaptaciji koja u pravilu, započinje s ekstrinzičnom kulturom(prema 75